U trendu

Skup kao najava jubileja Mojkovačke bitke

Mojkovačka bitka na Badnji dan i Božić 1916. godine, jedna je od najsjajnijih pobeda Crnogoraca u dugoj istoriji otpora okupatorima, ocenili su učesnici naučnog skupa povodom 100. godišnjice tog dogadjaja.

„To je bitka časti“, rekao je predsednik opštine Mojkovac Dejan Medojević sinoć na skupu u organizaciji Matice crnogorske i Skupštine opštine Mojkovac, na kome je najavljeno da će svečana akademija povodom jubileja bitke biti održana u Mojkovcu, 6. januara 2016. godine.

Istoričar Djordjije Borozan izneo je podatak da je oko 32.000 pripadnika slabo naoružane, polugladne i bose crnogorske vojske zadržavalo oko 70.000 austrougarskih vojnika i pre same Mojkovačke bitke, što je, po njegovoj oceni, doprinelo uspehu i Cerske bitke.

Borozan je, ipak, istakao da se u vezi sa Mojkovačkom bitkom mogu postaviti i neka „bolna“ pitanja, ocenivši da su u tom kontekstu nespojivi mojkovačka slavna pobeda i lovćenska tragedija, odnosno poraz Crnogoraca na Lovćenskom frontu, pred vratima državne prestonice.

Prema rečima istoričara Nenada Peroševića, crnogorska vojska je na početku Prvog svetskog rata držala front u dužini od oko 500 kilometara, čime je olakšala borbu srpske vojske u tom periodu.

Perošević je rekao da je osnovni strategijski zadatak crnogorske vojske u mojkovačkoj operaciji koja se ne odnosi samo na samu Mojkovačku bitku, pod komandom serdar Janka Vukotića, bio da se austrougarska vojska zadrži dok se srpska vojska ne povuče u Albaniju.

Istoričar Perošević, medjutim, tvrdi da u Državnom arhivu na Cetinju postoji obimna, još neproučena arhivska gradja koja se odnosi na Mojkovačku bitku i na učešće Crne Gore u Prvom svetskom ratu.

Istoričari, stoga, i danas postavljaju niz pitanja u vezi sa vojno-političkim položajem i ulogom Crne Gore u prvim godinama Prvog svetskog rata, o čemu, kako se navodi, postoje nedoumice koje se koncentrišu oko jednog pitanja – da li je Crna Gora nepravedno žrtvovala svoju vojsku i državu za interese saveznika.

Na to ukazuje činjenica da je crnogorska vojska, odmah nakon sjajne pobede na Mojkovcu, kapitulirala, a država Crna Gora je i formalno nestala 1918. godine.

„Mojkovačka bitka bila je poslednji bljesak crnogorskog junaštva i viteštva uoči gašenja crnogorske države“, rekao je profesor Mladen Vukčević.

Mojkovačka bitka, po njegovoj oceni, iako pobedonosna, imala je negativne pravne posledice, što je kulminiralo slomom suverene države Crne Gore, načinom njenog „ujedinjenja“ sa Srbijom.

Hrvatski istoričar Željko Karaula predstavio je na skupu u Mojkovcu dnevnik austrougarskog generala, Hrvata, Stjepana Sarkotića, u kome je navedeno da su predsednik srpske vlade Nikola Pašić, visoki oficiri Božo Janković i Petar Pešić „planski radili na kapitulaciji Crne Gore“.

„Pešić (kao komandant kome je poverena vrhovna komanda nad crnogorskom vojskom) je izdao bratsku i savezničku zemlju, bratsku i savezničku vojsku koja ga je prihvatila sa poverenjem“, zapisao je general Sarkotić.

Istoričar Živko Andrijašević osvrnuo se na tretman Mojkovačke bitke u istoriografiji do 1940. godine, dajući osnovnu ocenu da je značaj te crnogorske pobede dugi niz godina ne samo minimiziran, nego i svesno negiran.

Prema objašnjenju Andrijaševića, dinastiji Karadjordjević nije odgovaralo da se ističe značaj Mojkovačke bitke, jer je bilo nemoguće objasniti kako se dogodilo da od države Crnogoraca u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nije ostalo ni ime, a kamoli bilo kakva vrsta autonomije.

Umesto da se priča i piše o slavi Mojkovačke bitke, zvanična istoriografija je akcenat stavila na navodnu izdaju kralja Nikole, navodno njegov pokušaj da se dogovori sa Austrougarskom o posebnom tretmanu Crne Gore u Prvom svetskom ratu.

Odmah nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Sovenaca, naveo je Andrijašević, napravljeno je nekoliko falsifikatorskih brošura kojima je pokušana diskreditacija kralja Nikole koji je bio deda kralja Aleksandra Karadjordjevića.

Zanimljivo je da 10. godišnjica Mojkovačke bitke, 1926. godine, nije obeležena, a prvo podsećanje na taj dogadjaj održano je 1940. godine, na Cetinju, ali u organizaciji Sokolskog društva, bez prisustva zvaničnika tadašnje vlasti.

Sve je to činjeno sa ciljem da se Mojkovačka bitka omalovaži, ili zaboravi, ocenio je Andrijašević, navodeći da se Crnogorci sa time nisu mirili, kao što dinastiji karađšorđević nikada nisu oprostili likvidaciju crnogorske države.

Andrijašević je naveo da su Cetinjani 1925. godine, kada je na Cetinje došao kralj Aleksandar, radi svečanosti na podizanju spomen crkve Njegošu na Cetinju, zatvarali škure na prozorima.

Navodno, kralj se čudio i u jednom momentu obratio se svojoj supruzi, kraljici Mariji, rečima – ne znam zašto ovo rade, pa ja sam njihov (rodjen je na Cetinju), a ona mu je rekla: „Sandro, kako ti nije jasno, pa ti si im uzeo državu“, ispričao je Andrijašević.

Istoričar Milan Šćekić, govoreći o Mojkovačkoj bici, postavio je pitanje da li bi se ona onda mogla tretirati kao poraz, uprvo s obzirom na činjenicu da je odmah posle nje usledio nestanak Crne Gore kao države.

(Beta)

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

Pošalji komentar