Oliver Frljić o Ljubiši Ristiću, brisanju, zaboravu

Slavni i kontroverzni reditelj Oliver Frljić, koji na 49. Bitefu učestvuje sa predstavom „Kompleks Ristić“, izjavio je Tanjugu da je značaj Ljubiše Ristića kao reditelja neupitan, ali da njegov politički angažman otvara mogućnost novih čitanja njegovog minulog umetničkog rada.

Foto: Beta

Foto: Beta

Frljić je poznat po provokativnim temama svojih projekata, a na pitanje šta ga stalno tera da „gura prst u oko“ kulturnoj i društvenoj javnosti, odgovara:

„Kulturna i društvena javnost dobiva „prst u oko“ jer već dvadeset i pet godina ne uspijeva iz njega izvaditi balvan nacionalne gluposti kojem je u međuvremenu to oko postalo prirodno stanište“.

Njegov novi autorski projekat realizovan je u koprodukciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, Hrvatskog narodnog kazališta iz Rijeke (u kojem je Frljić upravnik), Bitefa i MOT-a iz Skoplja.

Na pitanje koji je zaključak izveo iz istraživanja u sklopu priprema za „Kompleks Ristić“, odgovorio je da je „značaj Ristića kao redatelja neupitan“.

„Njegov teatarski jezik je uspijevao sintetizirati najrelevantnija kazališna iskustva vremena u kojem je stvarao i prevesti ih u specifičan jugoslovenski kontekst. Ristićev politički angažman u JUL-u svakako otvara i mogućnost novih čitanja njegovog minulog umjetničkog rada“, izjavio je Frljić.

Rad na projektu, kako je objasnio, krenuo je od kultne predstave Slovenskog mladinskog gledališčca „Misa u a-molu“ iz 1980. godine.

„Rađena po motivima Kišove „Grobnice za Borisa Davidoviča“, ona se vremenom, promjenom političkog konteksta, a ponajviše Ristićevim političkim angažmanom u JUL-u otvorila novim interpretacijama“, rekao je on.

Međutim, pravi kreativni impuls došao je iz filma Lazara Stojanovića „Plastični Isus“ koji je u originalnom obliku sadržao i dokumentarni snimak Ristićevog venčanja, a ta scena je, dok je film bio u bunkeru, nestala, izbrisana.

„To brisanje je kasnije komplementirano brisanjem ovog autora iz kolektivne memorije, nekom vrstom neformalne lustracije kojoj je kumovao njegov politički angažman u partiji Mire Marković. Na sjecištu ta dva brisanja, dva različita tipa zaborava, nastajala je predstava Kompleks Ristić“, izjavio je Frljić.

Na pitanje postoji li danas zajednički teatarski identitet novih generacija na eks-ju prostoru, odgovorio je da ne zna šta bi to bilo i da se oseća više povezan sa nekim autorom koga ne poznaje, ali čije delo na nivou pozorišnog jezika razume.

„Ljepota kazališta leži u činjenici da njegov idiom može postati univerzalni jezik. Teatar postaje doista teatar u onom trenutku kad uspijeva proizvesti razumijevanje s onu stranu jezika koji glumci u njemu govore“, istakao je on.

Kako je ocenio, „kod nas je u većini slučajeva obrnuto – jezik ubija razumijevanje, krajnje verbalizirano kazalište služi prikrivanju činjenice da se na formalnoj i sadržajnoj razini baš i nema puno što za reći“.

„U tom kontekstu se često osjećam više povezan s nekim autorom kojeg ne poznajem, ali čije đelo na razini kazališnog jezika razumijem. A ponajbolje razumijem one autore čiji scenski izraz ne mogu prevesti u poznate šablone“, izjavio je Frljić.

Nakon godinu dana rada na mestu upravnika HNK u Rijeci i oštrih osuda iz dela hrvatske javnosti na račun njegovih projekata, kaže da stvari idu tačno onako kako je planirao.

„Kroz jedan nacionalni teatar se propituje što bi nacionalni identitet danas uopće trebao biti, te kako bi trebala izgledati kultura koja ga reprezentira. Uz to, ta institucija je prestala biti konzervator nacionalne kulture i postala instrument jednog puno šireg društvenog performansa“.

„Ne znam koje je kazalište u regiji, a i šire, uspjelo napraviti takvu društvenu mobilizaciju kao riječki HNK. Ono je postalo polje interesa – ovakvog ili onakvog – čak i onih koji ne znaju ni gđe se nalazi njegova zgrada, kamoli da su u nju ikad zakoračili“, naglasio je Frljić.

On smatra da je to dobro, „jer pokazuje, što moje mnoge kazališne kolege nikako ne uspijevaju shvatiti, da teatar nije zgrada, nego ukupnost društvenih učinaka koje ovaj medij proizvodi. A u osnovi tog medija je sukob“.

„Svaki put kad je kazalište bilo dostojno tog imena, ono je proizvodilo sukob s društvenom zajednicom i vrijednostima na kojima je ona formirana. Tako je bilo od Eshila do danas, pa mi se čini logičnim da se postjugoslovenski teatar radi na dekonstrukciji nacionalizma na kojima su se formirale državice u kojima trenutno živimo“, poručio je Frljić.

(Tanjug)

Ostavite komentar

Ostavite komentar