Vuk se iz Crne Gore ne može isterati

Poznato je, nadam se i onima kojima lingvistika i dijalektologija kao jezičke discipline nijesu naročito bliske, da je Vuk Stefanović Karadžić za osnovicu srpskog književnog jezika uzeo istočnohercegovačke govore.

Foto: Beta

Foto: Beta

To je dijalekat gdje postoje četiri akcenta, dosta stabilan vokalski sistem, ujednačene zamjene staroga vokala jat (dijete, djeca), književno a kao refleks nekadašnjeg poluglasnika (dan, pas), noviji oblici deklinacije i sl. Dakle, srpski jezik se poslednjih sto pedeset godina razvijao na osnovama „mlađih“ ijekavskih govora koji zajedno sa većim dijelom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, pa i u Srbiji u Vukovo vrijeme zauzimaju više od polovine teritorije Crne Gore, preciznije rečeno njen sjeverozapadni dio.

S druge strane, u jugoistočnoj Crnoj Gori nalaze se govori zetsko-raškog tipa, među kojima postoje značajne razlike na svim nivoima jezičke strukture, koje su često upadljivije nego sličnosti.

Dosta oštra dijalekatska linija idući od Perasta u Boki kotorskoj, preko Grahova, okolinom Nikšića, Kolašina i Bijelog Polja razdvaja prostor Crne Gore na dva različita govorna tipa. Ako uporedimo ova dva dijela Crne Gore, oblast sa hercegovačkim govorima zauzima više od dvije trećine. Pri tome, govori durmitorskog kraja zauzimaju jedno od centralnih mjesta među govorima istočne Hercegovine, odnosno Durmitor sa okolinom važi za regiju koja je unijela „najviše tvoračke snage u Vukov model književnog jezika“.

Znameniti lingvista sa ovog prostora, Uskok Milija Stanić, čak je smatrao da je to zona koja svojim karakteristikama samo minimalno odstupa od bitnih svojstava srpskog književnog jezika.

Na teritoriji današnje Crne Gore nailazi se na čitav niz dijalekatskih pojava, koje se nepravedno identifikuju kao crnogorizmi: među njima je najinteresantnije prisustvo palatalnih glasova ś i ź u konsonantskom sistemu crnogorskih govora (paśi, koźi, śednik…), jotovanje dentala t i d (ćerati, đevojka), postojanje afrikate s (bisa), oblici dativa i lokativa ličnih zamjenica mene, tebe (umjesto meni, tebi) itd. Naučne analize međutim opovrgavaju ovakve pretpostavke i pokazuju da domašaji pojedinih crta prelaze prostor Crne Gore, neke i nijesu opštecrnogorske, a neke su zahvatajući samo dio Crne Gore svojstvene i drugim, često veoma prostranim regijama.

Na primjer, iako su ś i ź glasovi izrazitijeg stepena učestalosti u crnogorskim govorima ipak se čuju na velikom prostranstvu od Banije i Korduna, na zapadu, do Gorobilja kod Užičke Požege na istoku. Likovi đed i đevojka nijesu neobični ni na Palama, nadomak Sarajeva. Mjesta sa izgovorom  afrikate s uglavnom su na terenu jugoistočne Crne Gore, ali mnogo manjeg stepena očekivanosti od situacije u ekavskim kosovsko-resavskim, a naročito prizrensko-timočkim govorima.

Inače, govori jugoistočne Crne Gore često su strukturno bliži ekavskim kosovsko-resavskim nego ijekavskim istočnohercegovačkim – mene, tebe umjesto meni, tebi; enklitike ni, vi u dativu (da ni kaže), ne, ve u akuzativu (da ve vidi) i mnoge druge su njihove zajedničke osobine. Razlikuje ih najviše ekavski refleks jata, mada je i to na sjeveru Crne Gore relativizirano – naime, i tamo je zbog blizine ekavskih govora uspostavljen ijekavsko/ekavski odnos dijete – deteta.

Dijalekatska razuđenost u granicama Crne Gore bila je povoljna okolnost za naučna istraživanja, nastajale su monografije o govorima koje su čuvale neprocjenljivo narodno blago, dijalektolozi sa ovih prostora, opisujući crnogorske govore, decenijama su gradili zavidne naučne i profesorske karijere u SANU, na Filološkom fakultetu u Beogradu, Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Institutu za srpski jezik u Beogradu i drugdje (Radosav Bošković, Mihailo Stevanović, Mitar Pešikan, Radomir Aleksić, Milija Stanić, Jovan Vuković, Drago Ćupić, Mato Pižurica, Dragoljub Petrović…).

Sasvim je jasno da lingvistička granica između crnogorskih i susjednih govora ne postoji. Zamišljena linija između govora srpskog jezika s obje strane granice samo je apstrakcija, a ne realnost. Zbog toga se Vuk i njegov model srpskog književnog jezika iz Crne Gore ne mogu istjerati.

Pa i prva knjiga na slovenskom jugu štampana je na Cetinju u Obodskoj štampariji ekavski, srpskoslovenskim jezikom.

Profesor Filološkog fakulteta u Nikšiću, Univerzitet Crne Gore

Autor: Dr Miodrag Jovanović, Politika

Pogledajte komentare (1)

Jedan komentar

  • Djura Zemun

    problem nisu crnogorci ni ekavstina ni jekavstina niti bilo sta drugo. Problem je PISMO. Sramota je sto Srbi ne pisu cirilicom, sramota je sto se novine u ovoj zemlji stampaju latinicom, sramota je sto vi, krstarica, otvarate vas portal na latinici. Govor nije bitan, bitno je pismo. PISIMO SVI CIRILICOM!!!!!

Ostavite komentar