Živeti u sadašnjem trenutku

Kada imamo lepe uspomene, rado ih se sećamo, nekada nas proganjaju one ružne, puno razmišljamo i o budućnosti, kujemo planove ili samo čekamo da neki trenutak kome se nadamo dođe… Ispadne da u svim životnim oblastima, pa i u vezi, najmanje živimo u sadašnjem trenutku.
Ne kažemo, lepo je uživati u divnim uspomenama, recimo, u uspomenama na veliku ljubav koju smo imali. Nije dobra ideja iznova preživljavati mučne momente iz prošlosti, ali je korisno upamtiti ih, jer nas opominju na greške koje smo pravili, pa ih valjda nećemo ponavljati. A super je i razmišljanje o budućnosti, pravljenje planova kako da bude što lepša, smišljanje strategije kako da te planove ostvarimo. Ili, ono slatko iščekivanje izlaska s voljenom osobom, ili dolaska voljene osobe kući. Sve je to super, ali ne bi trebalo zaboraviti na to da živimo sada i ovde, i uživati u tome.
Ako stalno razmišljamo ili o prošlosti ili o budućnosti, propuštamo mnogo toga. Propuštamo da uživamo u zagrljaju voljene osobe koja nas upravo sada grli. Propuštamo da čujemo ono o čemu nam govori, kao i priliku da mi njoj nešto kažemo. Propuštamo da uživamo već u samom njenom prisustvu. Ni u vođenju ljubavi ne uživamo koliko bismo mogli, jer razmišljamo o nečemu drugom, misli nam već jure ka, recimo, planiranju nabavke namirnica.
Nije uvek lako, kada živite u konstantnoj jurnjavi i pod stalnim stresom, da postignete sve što se mora postići, da se koncentrišete na sadašnji trenutak i da iz glave izbacite sve ostalo. Ipak, ako to nikada ne činite, ili činite sasvim retko, zaista mnogo toga propuštate – između ostalog, propuštate i ljubav, jer sve te lepe momente veze ne proživljavate zaista; prolaze pored vas dok vi razmišljate o nečemu drugom. A onda se jednog dana prisetite tih trenutaka, napola upamćenih, idealizovanih u sećanju, i pitate se zašto li se ta veza završila.

Pogledajte komentare (1)

Jedan komentar

  • Nataša Gajić

    Lijepo je živjeti samo u sadašnjem trenutku, ali ne po onoj od danas do sutra, bez ikakvog plana i svrhe i ikakvih pouka iz prošlosti. Ah, budućnost u izgledu i prošlost kuda smo kao prošli, fatamorgane kao smijernice prema kojima se upravljamo čim težimo nečemu nedohvatljivom, mutnom i diskutabilnom. A sadašnjost je kao zasigurna, lako odredljiva i dosegnuta, jer smo kao već u njoj, pa u čemu bi u svakom trenu bili. Aha, klizi između prsta, rasipa se u težnjama, već prolazi pokraj nas u treptaju oka zapamćena slika, misliš nešto si zaledio, zarobio, zadržao… Tu su i nova saznanja što mijenjaju iz korijena oblik i miris sadašnjosti, naše postojanje u njoj, tu su naši darežljivi obavještajci koji nam šalju povremene signale u obliku priča koje samo liče na nas od prošlih puta i kojih se nikada nećemo sjetiti, ali će promijeniti izgled sadašnjosti i budućnosti i neizostavno ih prilagoditi sebi. Prošlost se ne može promijeniti, ali nas može naučiti nečem što nismo znali o sebi, a pogubilo se u sjećanju, usput nađeno. Sadašnjost je već gorak okus u ustima i kao da pričaš stalno „istu“ priču o nekom drugom. Pobogu, radi li se tu uopšte o meni?! I moram li da prođem svaki korak kao od danas do sutra, a ne ostanem s jednom tamo, a drugom ovamo, raskrečena i na pola. Sada ću se razjasniti. Saznala sam ono što nisam znala, jer sam zaboravila i nikada se neću sjetiti kao svoje slike iz tog albuma prošlosti, ni ljudi oko mene iz tih dana koji su još uvijek oko mene, mada ih se ne sjećam kao svojih trenutaka sa značenjem. I zato treba živjeti u sadašnjosti, korak po korak, nogu uz nogu, kao da to jedino postoji i postojalo je. Sve drugo su puka maštanja. Možete samo još da me pitate jesam li to izgubila pamćenje pa se ne sjećam sebe danas.

Ostavite komentar