Hrvatska je u skorije vreme u dva navrata doživela „tešku duševnu bol“ izazvanu „popularnom kartografijom“. Pojava karata „prirodne“, da ne kažemo velike Italije, a posle i Mađarske, po kojima ove dve države polažu „istorijsko pravo“ na dobar deo današnje hrvatske teritorije, uzbunila je duhove širom „lijepe njihove“.
Ako hrvatskoj „duševnoj boli“ dodamo i (severno)makedonsku, zbog najavljenih blokada ulaska u EU i NATO iz Bugarske, kao i stalnu opasnost ostvarivanja projekta „velike Albanije“ koja se „preliva i na Srbiju i Crnu Goru, postavlja se pitanje šta bi od bivših jugoslovenskih republika ostalo, ako bi se njihove komšije proširile na svoje „istorijske granice“.
Istoričar Čedomir Antić, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, kaže za Sputnjik da eventualni povratak na „istorijske granice“ nije moguć, jer bi to pripadalo logici 18. veka, odnosno vremenu bez nacija i demokratije.
Od vremena pre Prvog svetskog rata mnogo toga se izmenilo, tako da su u sadašnjoj Hrvatskoj, osim u nekoliko manjih opština, Hrvati dominantna većina, a isto je i sa Slovencima, i to je danas gotova stvar, jer je „nepodobno“ stanovništvo tih eks-Ju republika delom slavizovano, a delom proterano, ističe Antić.
Međutim, 1914. godine stvari su izgledale dosta drugačije nego danas. Kraljevina Srbija je bila međunarodno priznata i u njenim okvirima su bile zemlje do južnih granica današnje Severne Makedonije, a prema Albaniji je granice odredila jedna velika međunarodna komisija na Prokletijama, kaže Antić.
Crna Gora tog vremena je bila „mnogo siromašnija“ od današnje – imala je polovinu današnjeg izlaska na more, ali je u to vreme u njenim granicama bila i Metohija, tako da je 1912. uspostavljena granica između Srbije i Crne Gore i tada je počeo proces ujedinjavanja dve srpske zemlje.
Kad je reč o preostale četiri države nastale raspadom Jugoslavije, jedina koja je imala nekakvu državnost bila je Hrvatska. U to vreme, reč je o Hrvatskoj i Slavoniji, nedostižan san hrvatskih političara bio je ujedinjenje sa Dalmacijom.
Zahvaljujući konzervativnoj politici i uticaju katoličke crkve, bio je stvoren je politički okvir, koji je, istina, bio marginalan, a koji je insistirao na stvaranju velike hrvatske države koja bi asimilovala Srbe.
Čak je Ante Starčević imao ideju da i Srbija bude u sastavu ’Velike Hrvatske‘ ali naravno, to u to vreme nije bio mejnstrim. Hrvatski političari su shvatili početkom 20. veka da nikad neće imati podršku ni Austrije, ni Ugarske da u okviru Austrougarske dobiju neka veća prava. Njihova prava su bila toliko mala da je u oblasti današnje centralne Hrvatske i Slavonije hrvatski ban bio podređen pomoćniku ministra unutrašnjih poslova u Budimpešti“, kaže Antić.
Dalmacija je takođe imala neku autonomiju, ali u okviru austrijskog dela Habzburške monarhije, i imala je jedan pokret koji je zahtevao veću autonomiju, koji nisu podržavali ni Hrvati ni Srbi, koji su činili 17 odsto stanovništva.
Interesantno je da je devedesetih godina 19. veka u Dubrovniku na prvim izborima koji su sprovedeni u tom starom gradu pobedila Srpska stranka primorja. Srpski nacionalni pokret je stigao u Dubrovnik koji je dominantno katolički i u kome je tek krajem 18. veka podignuta jedna pravoslavna crkva, ali je ideja o etničkoj bliskosti sa Srbima, koja je nastala u srednjem veku, prosto prevladala krajem 19. veka, ističe sagovornik „Sputnjika“.
Slovenci da dignu spomenik kralju Petru
„Kad je reč o Sloveniji, Slovenci su ušli u Jugoslaviju 1918. godine kao etnička zajednica. Prvi put kad je jedna međunarodno priznata država u svom nazivu sadržala naziv Slovenac bila je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, tako da bi u Sloveniji, da tamo postoji malo časti i inteligencije, spomenici kralju Petru bili vrlo česti. Međutim, to u Sloveniji nije slučaj, malo zbog komunizma, malo zbog vrlo uskogrudog nacionalizma“, naglašava Antić.
Taj uskogrudi nacionalizam u Sloveniji probudio je najveću mržnju prema Srbima upravo u trenutku kad su Osimskim sporazumima krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka dobili međunarodno priznate granice, dodaje sagovornik Sputnjika.
Slovenci su živeli u tri istorijske oblasti Habzburške monarhije, odnosno Austrije, i od toga su u dve činili beznačajnu manjinu, kaže Antić i dodaje da je svojevremeno čitao u srpskim novinama iz sredine 19. veka pismo nekog Slovenca iz Kranjske koji piše „braćo Srbi, pomozite, nas ovde zovu ’slovenski psi‘“.
Veliko je pitanje kako bi Slovenci preživeli germanizaciju i italijanizaciju, naglašava Antić i dodaje da slovenačko primorje nije bilo etnički slovenačko.
Bosna i Hercegovina od srednjeg veka nije bila država i njoj austrougarske vlasti, koje danas hvale pojedini bošnjački „rodoljubi“, nisu dale čak ni ravnopravnost sa drugim Južnim Slovenima u okviru Habzburške monarhije.
Uloga komunista u makedonskom pitanju
Entitet koji se danas zove Severna Makedonija do 1913. nije postojao ni na koji način, a makedonske granice na jugu odredila je srpska vojska i sporazum grčke i srpske vlade, a na istoku rat sa Bugarskom, prvo onaj iz 1913. a onda i onaj koji se završio 1918, kaže Antić i dodaje da je Strumica do 1918. bila u sastavu Bugarske.
Bilo je svega 33 odsto istorijske oblasti Makedonije u kojoj su većina bili Grci, ali su i na nju pretendovali tvorci moderne makedonske države, odnosno komunisti u periodu od 1945. godine. Samo 33 odsto Vardarske Makedonije ostalo je izvan Jugoslavije, a u ostatku su se ljudi većinom izjašnjavali kao Bugari do 1945. godine, između 55 i 60 odsto stanovništva.
„Prema srpskom vojnom popisu i prema procenama Stojana Novakovića, između 20 i 22 odsto su se osećali kao Srbi ili su bili odani Srbiji, pre svega na zapadu i severu zemlje. O nekoj autonomiji ili samostalnosti nije bilo reči i to je uspostavio tek komunistički režim koji je stvorio i jezik, normirajući ga šezdesetih godina, i Crkvu, otcepljujući je od SPC protiv volje ne samo SPC već svih pravoslavnih crkava i protiv volje monaštva i sveštenstva, što i sad vidimo u Makedoniji“, ističe Antić.
Bugarima i Srbima se osećalo oko 90 odsto slovenskog stanovništva Vardarske Makedonije pre Drugog svetskog rata, a danas su Makedonci sveli Srbe na tri do pet odsto, dok Bugara ima oko 1.500 u Republici Severnoj Makedoniji.
Kad bi se točak istorije vratio unazad za nešto više od stotinu godina, od eks-Ju republika ostale bi samo Srbija i Crna Gora i negde oko 60 odsto današnje Hrvatske kao nekakva autonomna oblast, naglašava Antić.
Međutim, ta autonomija ne može se porediti ni sa autonomijama federalnih jedinica u Nemačkoj, a čak je i današnja Vojvodina po mnogo čemu samostalnija nego što je bila Hrvatska u to vreme. I ta minimalna autonomija bila je moguća samo u sporazumu Srba i Hrvata jer su Srbi u to vreme činili više od četvrtine stanovništva Hrvatske i Slavonije.
„U takvoj Hrvatskoj ne bi bili ni Istra, Dalmacija sa ostrvima, Baranja i Dubrovnik, a unutar te autonomije morali bi određeni procenat da daju Srbima, čiji bi položaj bio veoma sličan položaju Albanaca u današnjoj Severnoj Makedoniji“, zaključio je Antić.
(Sputnjik)
Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.
Austro Ugarska je ime drzave koja se sastojala od Austrije (Austro) i Madjarske (Ugarska) a Vojvodina je usla u sastav Srbije glasovima Srba a protiv volje Nemaca i Madjara Vojvodine znaci protiv volje dve trecine vojvodjanskog stanovnistva, na srecu ispalo je dobro po nas.
Da,ispalo je dobro saaamooo…zasto prosle godine 2018.nismo PROSLAVILI sto godina okupacije Vojvodine.Tiho nekako,necujno,nista…zasto bre,braco…NISTA!!!
Kad neko piše onako kako to njemu lijepo zvuči, onda sve može da mu stane pod kapu. Prilog je van svake historijske vrijednosti očito pisan po nečijoj želji i narudžbi (iz državnog vrha). Pročitajte najprije historiju, pa onda pokušajte ponovo, ovaj put nepristrasno i sa činjenicama pisati na istu temu, pa onda spomenite da bi i Srbija bila u okvirima beogradskog pašaluka.
anonimni glupane, madjarska nije postojala. Postojala je austrougarska. Kraljevina srbija , a kasnije FNRJ su spasile ustase, balije, arbanase, iredentiste i ostale ine od nestanka, i to je najveca greska Srba. Podmetnuto im je bratstvo-jedinstvo, tj guja u nedrima, koju smo gajili, da bi nas kasnije ugrizla. Eto, to su ti casni rvati, slovenci, balije, siptarija, kekedonci, usrana gomila nezahvalnih seljobera i austrougarskih konjusara.
Po zavrsetku Prvog svetskog rata,najvise je profitirala srbija,koja je dobila teritoriju Vojvodine,koja je do tada,bila u sastavu Madjarske,sve sa zemunom.Granica izmedju madjarske i srbije,bio je most (danasnji Brankov most).
Nece biti gosn.VOJVODINA je svojom voljom usla u sastav Srbije -citajte a ne nagadjajte !