Parališući STRAH od samoće

– Ne mogu svi osećati isto, recimo gde je porodica velika i oni od dva člana i samci – naravno da je drastična razlika. Da li vas je toliko strah od samoće ako živite samo sa jednom osobom da se šta ne dogodi i ostanete sami i zbog toga ne možete da se opustite, da gledate u budućnost, strah vas parališe.

Jedino što želim je da ne ostanem sama, da poželim da me nema, da smišljam kako da se ubijem samo da ne budem sama, da se nagutam lekova ili nešto drugo, plašim se visine pa mi se ne skače sa zgrade, ali recimo zato dva dana nisam pila vodu da me što pre nema. Strah je toliko jak od samoće da ja više ne znam kako da ovo rešim, a ni rodbina me ne želi, sve je to od kada je iznenada umro jedan član poridice, a roditi ne mogu iz zdrastvenih razloga. (nenanitic)

– Pa sad nemoj baš tako da razmišljaš. Uzmi pročitaj neku stručnu literaturu ili radi posao koji može da te ispuni i umori. Pomisli samo koliko ima loših ljudi na svetu kojima na pamet ne pada da dignu ruku na sebe. Možda bi baš neki koji sada čitaju tvoj uvodni post trebalo da budu tamo gde ti želiš sebe da vidiš. Što si ti lošija od njih? (radyu5)

– Samoća istinska ne postoji, postoji samo naš subjektivni osećaj.

Ako nam se to dogodi u životu, a da ne vidimo izlaz, osećamo strah i teskobu, onda je vreme da popričamo sa stručnim licem.

Realni životni događaji mogu čoveka da lome i da ga bace u razna psihička stanja u kojima nije mogao nikad pre toga da se zamisli. U tim situacijama, veoma često, ne može da nam pomogne čak niko iz bliskog okruženja.

Život je veoma lep ako istinski želimo da ga živimo i da gledamo širom otvorenih očiju. A izazovi su razni. Često veoma teški. Zato treba da gledamo oko sebe i uvek ćemo videti da nismo baš najlošiji.

Kad je mojoj baki umro sin, imala je utisak da joj se život raspao. Onda je došla jedna žena da izjavi saučešće, žena koja je prošla ratni vihor. Kad je videla moju baku slomljenu, ispričala joj je svoju priču: dva sina ubijena, troje unučadi ubijeno, ona silovana. I kaže: “Gledaj me, živim!“ Imala sam utisak da se moja baka nekako trgla nakon tog saznanja.

Moraš dalje. Gubatak bliskog člana porodice je težak sigurno, ali se da prevazići. (Sofija)

Napišite i Vi šta mislite o ovoj temi na Forumu Krstarice…

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

panikastrah
Komentari (11)
Dodaj komentar
  • Ivet

    Ja mislim da nikom od nas ovde sto smo pisale nema ko pomoci,bar za mene,ovo rodbine sto imam znam da ne mogu da racunam na njih,ko da bi se ja planirala ubiti da imam nekog,sve sam dobro sagledala i resenja nema,cekala sam nadajuci se ali nema nista,sada je stvarno kraj i ovde i samnom.

  • nena

    Moja rodbina ne bi za mene nista ucinila,nikoga nije briga za mene,moram otici iako mi se ne ide bolje mi je da umrem nego da zivim u samoci.

  • Joka

    Trebas biti hrabar,cvrst ko celik ako nisi i ako dopustis da slusas druge da manipulisu sa tobom,onda ti nemas sta traziti na ovom okrutnom od zlih ljudi svetu,onda se ubij,citam ovde kakva je to rodbina kada nece nekoga da primi ako nece svoga kako bi onda pomogla drugom nekom,sta got da ti je u rodu znaj da ti to nije nikakvi rod,a ove sto nemaju dece imaju od rodbine nekoga da rodi tako se to uvek radilo za sestru,brata.

  • Anonimna

    Odluka je doneta jos samo da to ucinim i kraj,ako ne mogu imati dece sta ce mi tu antidepresivi pomoci,zbog straha od samoce moram otici a dala bi sve da je moglo biti drugacije i da mogu promeniti ovo,ne mogu zbog sebe da jednog dana ne bi patila i zivila u samoci moram umreti,vec dugo odgadjam nadajuci se cudu ali cuda u mom slucaju ne postoje.

  • Anonimna

    Samo zelim da umrem,da me vise nema,mrzim svako jutro kad se probudim,zivot su mi unistili antidepresivi,onako sludjena od njih sa mantanjem i mucninom nisam razmisljala o sebi,sada sam tu bacila tablete,ginekoloski hitno operisana a decu nemam,sve mi se srusilo,samo zelim da me nema,moram otici ne mogu vise ovako ziveti,svaki dan placem,moram strah me samoce ,ne mogu podneti samocu moram na silu otici.

  • Kaja

    Neki ce reci da nismo normalni ali oni ne znaju kako je nama,kada nemamo ni porodicu decu,posao,sastavljamo kraj sa krajem,ja ne znam kada sam se poslednji put nasmejala,sa zidovima ne mogu pricati,komsije imaju porodicu,zatvore vrata i sta ih briga,meni je to sto sam usamljena,neko ce reci sama si to izabrala nisam izabrala je bolest,15 godina sam bila izmedju zivota i smrti,pa kako onda da stvaram pirodicu a sada je kasno,decu vise ne mogu imati i dalje nisam bas dobro,moram i ja otici,sve je izgubljeno.

  • Vera

    Jednostavno nisam se rodila pod srecnom zvezdom,samo cekam jos malo kada cu poslednji put sklopiti oci.

  • nena

    Imam velki strah,paralisuci da nekad ne mogu normalno razmisliti,od straha izaberem ono stio nikad ne bih,posle je kasno za greske koje se ne mogu ispraviti nikada,zato je najbolje za mene da me nema,takozvani moji rod me takoder ne vole,slavili bi da se ubijem,vec su mi rekli da ne mogu kod njih,manje ce me boljeti smrt nego zivot,iako mi se ne ide moram otici,ovo je jraj ostace samo ove reci ispisane ovde.

  • Ivet

    Imam strah porodica me ne zeli kao da bi im smetala a dobro sta ih briga zamnom,sebicnost,ne mogu vise tri meseca trpim al je sada stvarno kraj,isto nemogu imati decu ni usvojiti.

  • Ivet

    Imam ja paralisuci strah,rodbine nije briga za mene mozda su u pravu,sta ih briga zamnom sta cu im ja,ne mogu vise,decu isto ne mogu imati ni usvojiti,jedva sam prezivela tri meseca ali sada moram otici.

  • zaboravljenax

    Tesko je kad nemas nekog svog kada si odbacen od porodice,niko te ne zeli,a jos kada nemas svoje dete nemas se zasto uhvatiti,nemas slamku spasa.