Šta deca znaju

Koliko puta se svako od nas prevario misleći da su deca – baš zbog toga što su deca – nesposobna da uvide i razumeju određene stvari? Bazična je ona priča da deca od najmanjih nogu uviđaju rodne uloge. Jasno primećuju šta rade mame, a šta rade tate. I već do četvrte godine deca imaju neku vrstu izgrađenog sistema očekivanja u vezi s rodnim ulogama. Kada pođu u školu, oni već uveliko veruju u postavljene stereotipe. Da li je onda preporučljivo menjati uloge kod kuće, ako nikako drugačije onda bar tako što će roditelji naizmenično pripremati večeru?

Čini se da bi odgovor na ovo pitanje trebalo da bude potvrdan. U krajnjem slučaju, bilo bi loše da jednog dana imate sina koji nije sposoban da sam sebi obari jaje ili skuva kafu pošto je iz kuće poneo naviku da je i najmanje približavanje šporetu isključivo i jedino ženska obaveza. Deci treba skrenuti pažnju na to da živimo u vremenu kada se tradicionalno muškim zanimanjima bave i žene (doktorke, političarke), to jest da izbor posla nije neophodno povezan s time ko je dečak, a ko je devojčica.

Ono što deca sigurno registruju u najranijem detinjstvu jesu svađe. Istina, možda ne razumeju sve što se događa, ali svakako osećaju da tu nešto nije u redu između mame i tate. Namrštena lica, tajni razgovori i napeti tonovi jasan su znak. Da se dete ne bi bavilo nedoumicama, takve situacije mu treba razjasniti – to što se mama i tata svađaju ne znači da oni ne vole dete. Bar to za početak…

Prema nekim istraživanjima, čak i deca stara samo godinu dana primećuju kada se emocionalna poruka odrasle osobe razlikuje od verbalne. Drugim rečima, registruju laž. Nije im jasno kako i zbog čega, ali promenu uviđaju. Zbog toga sve priče koje zahtevaju neku vrstu prikrivanja (počevši od one o Deda-Mrazu) treba da budu jednostavne i verne emocijama koje stoje iza vaših reči.

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

decaporodicaroditeljisvađa
Komentari (2)
Dodaj komentar
  • Nataša Gajić

    Moje dijete je u pubertetu; eto, i to smo dočekali. Do tada, odnosno do sada, već je promijenio najprije drugove, onda razred, a sada još malo pa i školu, i opet prije vremena… Najvažnije je promijeniti životnu i radnu sredinu, izbjeći usput loše prognoze i sve što prati takve „nasilne pretumbacije“ kao što su lomovi svake vrste i porušeni mostovi, što opet ne znači da prošlost neće nikad više zakucati i na vaša vrata mada ste i sve dobrano zalupili za sobom… Nisam više nečija djevojčica, sada sam majka, kao moja majka nekad, u istim godinama, ali sa mlađim djetetom pa ne znam odakle nam, ako ne isti, ono slični problemi i „dokle će nas dovesti tvoje ponašanje“. Kažem ne znam treba li ruinu srušiti ili graditi novu zgradu, ali istorija se ponavlja na istim temeljima, on će meni: „izgleda mi gore nego što u stvari jeste“ i „dosta si me napunila stresom“, a vrhunac: „Kvarite mi koncentraciju kad pričate iza zidova, o mojoj budućnosti“… O čemu? Djeci ne treba ništa objašnjavati, ili im „preobjasniš“ pa ne zna šta je htio kad je započeo, ili sve već znaju.

  • Nataša Gajić

    Ko mome ili bilo kom „uveseljenijem“ ili „bolje usluženom“ djetetu garantuje da će mu kasnije u životu sve nedoumice biti raspršene? Normalno je da se bavi i da će se uvijek baviti njima, počev od onog „čije je dijete?“, i ne samo u figurativnom smislu Deda Mraza. I svako vuče na svoju stranu ili običan problem gura od sebe.