Neće vas jer imate decu

Naći partnera s kojim želite da budete u dugoj vezi nije lako, a ukoliko ste majka s decom, to se i prečesto pokaže kao „nemoguća misija“ – neretko vam čak i sam potencijalni partner otvoreno kaže da ne želi da bude sa ženom koja već ima decu.
Biti samohrana majka uopšte nije lako. Nije baš da ćete propasti – mnogo je žena koje se sasvim dobro snađu i u takvoj ulozi, a obično se nađu i prijatelji i članovi porodice koji pomažu – ali prijatno teško da će biti. Volite vi svoju decu (šta volite, obožavate svoja mala blaga, ne biste ih dale ni za šta na svetu), možda i svoj posao, volite i prijatelje, roditelje, rodbinu… Ali, volele biste i da nađete partnera koji će vas podržati, koga ćete voleti i koji će voleti i vas i vašu decu. A to jako teško ide.
Čest je slučaj da muškarac ne želi da podiže tuđu decu. Ne želi taj očigledan podsetnik da je u vašem životu postojao neki bitan muškarac pre njega, dovoljno bitan da ste mu i decu rodile (i samim tim što je otac vaše dece ne može vam nikada postati neki nevažan lik iz prošlosti, što znači konstantnu potencijalnu konkurenciju), ne želi da ulaže energiju i trud u podizanje dece koja nisu njegova. Zvučaće paradoksalno, ali nije problematičan muškarac koji vam otvoreno to kaže. Svakako da to nije lepo čuti, ali on je makar iskren, iskreno vam kaže kako stvari stoje, pa možete da se okrenete traženju nekog drugog, nekoga s dovoljno samopouzdanja i dovoljno vere u vas i vašu ljubav da mu ni podizanje tuđe dece ne predstavlja problem. Znatno je gore kad vam potencijalni partner ne kaže da ne želi da podiže tuđu decu, čak vas (a nekad i sebe) zavarava da mu to ne smeta, lepo se ponaša prema vašim mališanima, a pravo lice pokaže tek kad rodite njegovo dete – tada vašu decu iz prvog braka počne da zanemaruje ili i nešto gore.
Šta učiniti? Ne mislimo da se treba „žrtvovati zarad dece“ i odreći muškaraca, ali ako razmišljate o ozbiljnoj vezi s nekim, ne samo o povremenom viđanju, možda ne bi bilo loše da ne snižavate kriterijume, već da ih povisite. Imati decu nije nikakva sramota, i ne bi trebalo prihvatati partnera samo zato što se „smilovao“ i „pristao da primi“ vas i vaše mališane. Ne može svako da bude dobar očuh – a vama je za ozbiljnu vezu potreban neko ko može, neko ko je zaista sposoban da vašu decu voli i o njima se brine baš kao da su njegova sopstvena. Manje od toga neće doneti sreću ni vama ni vašoj deci.
Neće vas jer imate decu? Zahvalite mu na iskrenosti i poželite mu svako dobro u životu i u potrazi za partnerkom s kojom će biti srećan. I nastavite sopstvenu potragu za nekim ko će umeti i vama da bude dobar partner i vašoj deci dobar očuh. To je čovek kakvog zaslužujete i kakav vam je potreban – i verujte da takvi zaista postoje.

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

decaizborpozeljnostveza
Komentari (3)
Dodaj komentar
  • Aleksandra Radić-Živadinović

    Želim da ohrabrim već hrabre samohrane majke da postoje muškarci koji nisu životinje koje uništavaju tuđu mladunčad. Zaista postoje, jer sam ja jedna od srećnica koja je doživela da sretne takvog muškarca koji je sada moj voljeni, pravi muž i pravi otac mojoj deci. Samo hrabro i strpljivo, i ništa manje od najboljeg. Srećno!

  • Seka N

    Da, možda se nađe neko da hoće, naročito ako je mama mlada i lepa, onda možda i može da se veza ostvari, ali nažalost samo do određene granice. Velika većina je ipak onih muškaraca koji ne žele dugo u toj vezi ostati. Uvek sam se pitala zašto?! Šta je to loše u tim ženama? Zašto uvek misle da su žene bez dece nešto važnije i vrednije? U stvari, u praksi se potvrdilo nebrojeno puta da je stvar mnogo drugačija i da mnogi muškarci sami i trpe i ćute i ne žele priznati da im je sa nekom „mamom“ bilo mnogo lepše, prijatnije i bolje i sigurnije. Hm, da, možda i postoje, ali vrlo, vrlo retko će ostati do samoga kraja, iskreno i potpuno, iz ličnog iskustva znam. Pozdrav!

  • Nataša Gajić

    Djeca smetaju kad su svjedoci nesređenih međuljudskih odnosa, propuštenih životnih prilika i svakodnevnih trzavica u nespretnom rješavanju životnih rebusa, inače, nisu. Nisu ni uzrok nedaća, samo njihova neželjena posljedica, koletaralna šteta iz koje moraju najčešće sama da se izvlače kad odrastu i napuste nas, svoje domaće gnijezdo i odlete u život, sopstveni, bez nas. Pobogu, oni su naša utjeha, pribježište, nešto bez čega ne možemo, jer postoje, jer su naša radost i nada u bolje sutra, nešto što nam znači više od nas samih, a da se ne osjećamo kao žrtve, već na dobitku, oplemenjivači našeg sopstvenog životnog prostora, briljantna mladost koja vuče naprijed, u pozitivnom smijeru sa nama ili bez nas. I često mi njima smetamo i kočimo ih u strijemljenjima „za njihovo dobro“, u stvari iz straha i ličnog komoditeta. A ko nas neće sa djecom, neće nas još i prije, ni bez nje, samo ima loš razlog.