Koliko dobro se osećate na poslu koji radite? U savremenom poslovnom svetu ovo pitanje ne odnosi se isključivo na nivo zarade, broj radnih sati, uslove godišnjeg odmora, povlastice i beneficije već i na odnos s kolegama, od direktnih saradnika do poslodavca. Sve ono što se nekada nazivalo "tlačenje", "ponižavanje radnika", "nehuman odnos poslodavca prema zaposlenom", posebno ukoliko uzmemo u obzir retoriku komunizma, postoji i danas, u savremenom kapitalističkom obliku koji je stigao i u zemlje tzv. istočnog bloka. O čemu tačno govorimo? O bilo kojoj vrsti šikaniranja na radnom mestu: psihološki teror, moralno zlostavljanje, maltretiranje i drugi vidovi psiholoških pritisaka, seksualno ugrožavanje…
Pošto spomenuti termini ne zvuče nimalo lepo, jasno je da u takvim situacijama postoje počinilac i žrtva. Kada se ove pojave analiziraju i uporede s drugim slučajevima maltretiranja, poput zlostavljanja u porodici ili u nekoj drugoj vrsti grupe, postavlja se pitanje koliko je kod samih žrtava razvijena svest o činjenici da imaju pravo na pomoć i koliko im je potrebno da se usude da bilo koju vrstu pomoći zatraže. Srećna okolnost je to što je medijsko interesovanje za ovu temu prilično pomoglo prilikom "oslobađanja" maltretiranih osoba. Ugrožene osobe sve češće traže pomoć, posebno otkako mediji počinju da obzirnije ispunjavaju svoje obaveze, a naročito kada žrtva ovakve vrste maltretiranja prepozna sebe u javnim obraćanjima. Do tog trenutka svi obično misle da se takve nemile situacije samo njima u životu događaju.
Dakle, ponižavanje može da se dešava po različitim osnovama, od napada na stručnost i ličnost, u cilju uništavanja sigurnosti i samopouzdanja, preko gaženja osnovnih ljudskih principa do urušavanja temelja jedne ličnosti kako bi ona u potpunosti bila elminisana iz radne sredine.
Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.
Vrste terora ne moraju biti toliko određeni i jasno definisani. Širok je krug perfidnih mogućnosti napada na nečiji integritet i ličnost, počev od postupanja na ulici, u kući, bilo gdje, što se prenosi i na radno mjesto u nekom još istančanijem i „profesionalnijem“ obliku, čak i pod maskom pomoći u radu i pružanja dodatne, i samo vama, namijenjene „usluge“, a u stvari ucjene što nameće uzvratnu reakciju tipovane žrtve – bijeg iz takve nezdrave sredine ili iznuđenu neopreznost kad se zlostavljanje trpi i krije, jer je sramno i po samu žrtvu, a ko se nestručno brani, dobije još više, jer stvori se zid ćutanja o spornom i ne vidi se izlaz iz nezavidne situacije. Ko nema nesebičnu podršku kolega, teško da će proći sa ovom vrstom, u „normalnom“ svijetu, kažnjivog ponašanja, a to se sve više zamagljuje, maskira, čak potpuno ignoriše, ako se vidi neki „širi“ interes onih koji ga zdušno koriste za svoj ili tuđi napredak ili najobičnije iživljavanje, jer mu se tako hoće i može. Debela veza, sada moguće žrtve, a i zaleđina na poslu i „stručna“ zaštita su potrebni da se ovakva situacija sasvim anulira pa i u korijenu izbjegne. Kako se postavite od samog početka, jaki i neprobojni, ukoliko vam je do takvog posla uopšte stalo. Do koje granice rizika idete zavisi samo od vas, mogućnosti kako vidim postoje, ali su male i nisu zaživjele u primitivnijoj i zaostalijoj sredini, a i ko je lud – ne budi mu drug ni u poslu, a kamoli gdje drugo. Ne dovoditi sebe u takav položaj „zavisnosti“ o nekom ko vam ne misli dobro. Ima načina, a ne biti u rizičnom klinču, kad se ološ pretvara u samo kukavice. Nijedan novac i „sigurnost“ koju ovaj nosi, nije vrijedan vaše žrtve i poniženja.