Lažni proroci

U srednjem veku su piljili u kristalne kugle ili u zvezdano nebo, a danas svoje prognoze dobijaju iz kompjutera. Ipak, danas kao i nekad, futurolozi uglavnom greše. Već prvi publikovani pogled u treći milenijum, utopijski roman „Godina 2000-ta“ američkog pisca po imenu Edward Bellamy iz 1888. godine, temeljno je promašio realnost. Njegov svet u 2000. godini, u kome se njegov glavni junak budi nakon stogodišnjeg transa, je srećno društvo besklasnog bratstva, bez automobila, aviona i atomskih bombi.

Ni pogled na novi milenijum, koji su imali futurolozi šezdesetih godina, nije bio mnogo tačniji. Mada su to mahom bili ljudi sa akademskim titulama, stopa njihovih pogrešnih predviđanja leži na 80%, kako je nedavno ustanovila jedna američka studija. Projekcije budućnosti za 2000. godinu su pomoću kompjuterskih modela i tzv. Delphi-studija (ankete među naučnicima iz svih grana nauke) izrađivale pre svega američke „misaone fabrike“, većim delom finansirane od strane Pentagona, kao što je Hudson institut ili čuvena „Rand“ korporacija.

I opet su se njihova predviđanja, kao kod Bellamy-a, uglavnom temeljila na tehnologiji koja je vladala u njihovo doba. Pošto je istraživanje svemira u šezdesetim godinama slavilo trijumfe, ovi futurolozi su prve ljudske misije na Mars, kao i prvu bazu na Mesecu, predviđali već sredinom osamdesetih godina. Najkasnije do 2000. godine, putnički avioni su trebali da prevoze putnike desetostrukom brzinom zvuka u roku od 2 sata s kraja na kraj Zemljine kugle.

Sličnim hiper-optimizmom odisala su i predviđanja savremenika prvih transplantacija srca i istraživanja ljudskog genoma u vezi budućnosti medicine. Opšta imunizacija protiv bakterijskih i virusnih bolesti je po jednoj studiji iz 1966. god, u 2000-toj godini trebala da bude isto tako moguća, kao i korektura naslednih defekata i zahvati u molekularnu strukturu.

Većina upitanih naučnika je za 1990. godinu predviđala veštačku inteligenciju sa IQ preko 150, a idealni kompjuter za prevođenje (uz korektnu gramatiku), trebao je da postoji već 1977. god. Misteriozno svetlucajućim super-kompjuterima, futurolozi su pripisivali već bajkovite sposobnosti. Ono što, međutim, niko nije uspeo da predvidi, bio je svet u kome se radio i televizijski aparati takoreći pretvaraju u proizvode za jednokratnu upotrebu, u kome se faksevi i kućni računari eksplozivno šire, a džepna elektronika, kao što je mobilni telefon, je svakome dostupna.

Autori „Rimskog kluba“ („Club of Rome“) su 1972. god. u svom bestseleru „Granice razvoja“ prognozirali iscrpljivanje nalazišta zlata, srebra i olova do 1985. godine. S druge strane, nijedan prorok nije predvideo raspad istočnog bloka, dok je pad Berlinskog zida razmatran samo u teoriji. Smatralo se da će na prelomu milenijuma Japan ekonomski zaseniti SAD, a da će u SAD vladati ogromna nezaposlenost, izazvana automatizacijom proizvodnje. Zapravo je stopa nezaposlenosti u SAD početkom 2000. god. iznosila zavidnih 4,1%.

Uprkos napretku u modelovanju privrednih procesa i svoj moći današnjih kompjutera, izgledi da se kvalitet predviđanja budućnosti popravi, ne postoje ni danas. Po svemu sudeći, predviđanje budućnosti ostaje u domenu božanskih moći, a jedino predviđanje koje ima smisla je sportska i vremenska prognoza.

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

nauka
Komentari (0)
Dodaj komentar