Bajke uglavnom slušamo kao deca, i većina u detinjstvu stekne neku omiljenu bajku. Ono što mnogi ne znaju jeste da to koja vam je omiljena bajka može u velikoj meri da odredi na koji način ćete odabrati da živite svoj život.
Pored toga što su lepe i zanimljive da ih čujete, naročito kada ste mali, bajke su i simbolične priče, iz kojih malo dete uči o ustrojstvu sveta oko njega. Naravno da neće učiti samo iz bajki, i naravno da će njegovo viđenje sveta i kasnije biti dopunjeno mnogo čime, ali ono što čujete tako mali ostavi dubok utisak. Toliko dubok da ga najčešće ne budete zaista svesni – a ipak, bar u nekoj meri, upravljate život prema njemu.
Rezultat? Primeri će nužno biti pojednostavljeni, ali će vam dati okvirnu sliku kako to izgleda. Recimo, devojka čija je omiljena bajka bila "Pepeljuga" mogla bi da i nesvesno veruje da je na njoj da ćuti, trpi i bude dobra i poslušna, i da će na kraju naći divnog dečka/muža, s kojim će joj život posle toga biti savršen. Ona kojoj je omiljena bajka bila "Uspavana lepotica" mogla bi da – opet nesvesno – veruje da može maltene da "prespava" dobar deo svog života, a savršeni momak za nju će je naći i s njim će biti srećna do kraja života. I tako redom.
Glavni problem s ovim je što se to sve nesvesno dešava i što osoba nije ni svesna da se ponaša tako kako se ponaša niti da veruje da ljubav, međuljudski odnosi, ili šta već treba da izgledaju tako-i-tako zbog neke bajke koju je čula i zavolela u detinjstvu. Kako, onda, izaći s tim na kraj?
Nije preteško. Prisetite se koja vam je bila omiljena bajka ili priča kada ste bili mali. Zatim, razmislite malo o svom životu, svojim postupcima, načinu razmišljanja, svojim uverenjima, šta vam od svega toga liči na tu bajku. Možda ništa – dešava se i to. A možda ponešto i liči; tada možete, kao dovoljno stari i racionalni, da razmislite koliko su takva verovanja realna, a koliko ipak pripadaju bajkama, i s tim razmišljanjima kao osnovom možete da formirate nove načine ponašanja, one prilagođene stvarnosti.
Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.
Ne mora biti, ali prilagođavanje stvarnosti je za većinu i najčešće mukotrpan i težek posao, naročito ako smo dugo u nekom svom svijetu bajki, ako ga živimo nesvjesno nedozreli da u stvari, i trebalo bi, živimo svoj život. Ništa se ne mijenja mahinalno i u svijetu nesvjesnog, može se iznenada pokrenuti neki šrafić upozorenja, ali daleko više od toga što će nas podstaknuti da idemo do kraja i odbacimo preživjela mjerila u kojima smo se ušuškali zaštićeni nedokazivim i uglavnom neostvarivim obećanjima koja nam pruža jedno usvajanje bajkovitog sistema mjerila na koja smo se kao djeca primili. I još kada se tome doda onaj ekstrem nestvarnog viđenja sebe u stvarnom i normalnom svijetu. Kako mi u stvari vidimo sebe, svoju formu i sadržinu, tijelo i duh, kako sami reagujemo na to, kakvu sliku šaljemo prema spolja? Daleko od onog kako nas drugi vide i ne kao u bajci, zapanjeni našim otkrivenim venama, nabušenim stomacima, predugim neprikladnim za godine kosama, ukratko kakvu sliku pružamo u mladalačkom perju za naše godine, koje više otkriva nego što skriva, npr. na ulici. Teško ćemo se pomiriti sa svim tim što nas opominje da izađemo najzad iz tog svijeta bajki i lakog rješavanja koje ne postoji, ali jednom kad uspijemo sumnjam da ćemo žaliti za tim nestvarnim svijetom nedodiljivih prinčeva i princeza i nikad pomućene sreće. Nazdravlje nam bilo, ali djeca danas i nisu baš željna bajki, zrelija su i primaju se na igrice i crtaće vješto pronalazeći neku realniju i suroviju osnovu za koju bi se uhvatili i ah, kad istupe sa svojim uobličenim zahtjevom prema životu. Šta tražiti od njih, a šta od jedne obične jadne nedostojne bajčice!?