Umro je u bedi, napušten od svih: ‘Hvala Srbijo, pustili ste me da glođem do koske’

Nedavno se navršilo 15 godina od odlaska Miodraga Petrovića Čkalje, jednog od najpoznatijih komičara bivše Jugoslavije.

Najveću je slavu stekao 60-ih godina u televizijskim serijama, a potom 70-ih i 80-ih ulogama u serijama ‘Kamiondžije’ i ‘Vruć vetar’. Glumio je i u brojnim filmovima, a zapamćen je ostao i kao intelektualac koji je delom zbog svojih stavova umro u velikoj bedi.

Zanimljivo je da se legendarni komičar rodio baš na Međunarodni dan šale, 1. aprila 1924. godine. U rodnom Kruševcu završio je gimnaziju, gde je i počeo da se bavi glumom, na dramskoj sekciji.

Posle rata i demobilizacije upisao je studije veterine u Beogradu, ali i nastavio da se bavi glumom u KUD “Ivo Lola Ribar”. Od 1946. godine počinje njegova popularnost učešćem u radijskoj emisiji “Veselo veče”.

https://www.instagram.com/p/BDq2zeKDu3G/?utm_source=ig_embed

Prvu seriju, koja se emitovala na Televiziji Beograd, snimio je 1959. godine, “Servisna stanica”. U njoj se proslavio tumačeći lik kuvara Jordana. U pozorištu, između ostalog, igrao je u predstavi “Bog je umro uzalud” (po kojoj je snimljen i film) i antologijskoj komediji Dragutina Dobričanina “Zajednički stan” (kasnije je snimljena i TV verzija).

Ostvario je veliki broj uloga na filmu i u TV serijama. Najviše ga pamtimo po serijama “Servisna stanica” (1959), “Ljubav na seoski način” (1970), “Kamiondžije” (1972), “Vruć vetar” (1980) i “Kamiondžije 2” (1983), kao i u filmovima “Orlovi rano lete” (1966), “Bog je umro uzalud” (1969), “Paja i Jare” (1973), “Avanture Borivoja Šurdilovića” (1980) i “Kamiondžije ponovo voze” (1984).

https://www.instagram.com/p/BhOXLimlE61/

Dobitnik je više nagrada: 1974. je dobio Sterijinu nagradu, 1977. Sedmojulsku nagradu, 1991. Nušićevu nagradu za životno delo, 1995. RTS-ovu nagradu za životno delo, “Zlatnog ćurana” za životno delo na danima komedije u Jagodini.

Pred kraj života se žalio kako ga muči samoća. Napušten od kolega, gledajući kako mu prijatelji jedan po jedan umiru, Čkaljin čuveni osmeh počeo je da bledi.

Zbog sopstveno kritičkog stava prema Miloševiću, ratu i svemu što se 90-ih događalo, legendarnom glumcu onemogućeno je nastupanje.

– U početku sam odbijao da se odazovem jer mi je otac zabranio da se bavim politikom. Ipak sam se odazvao, ali samo zbog naše dece, slobode i boljeg života – objasnio je svoje političko angažovanje i podršku DOS-u Čkalja.

Kada je dobio nagradu za životno delo “Car Konstantin”, u govoru je rekao ono što smo odavno zaboravili. Dugo je živeo kao da je sahranjen.

– Imam 76 godina i ništa mi ne treba. Živeo sam i živim skromno. Ali, znači mi da naša deca žive normalno. Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa deci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mleko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvek, na vreme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovde – rekao je glumac 2002. godine, samo godinu dana pred smrt.

Tom prilikom je izgovorio i rečenicu koja i dalje odzvanja u glava mnogih.

– Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske – izjavio je popularni Čkalja.

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

čkaljamiodrag petrović čkalja
Komentari (7)
Dodaj komentar
  • Joko

    Suvise bedno komentarisanje o velikom umetniku icoveku koji je ziveo skromno. Ako se ne slazete sa njegovim misljenjem a mislim da ne gresi, ne znaci da ga mozete svrstati u niz poredjanog kamenja. Bio je buntovnik i zato zanemaren i u svojoj bransi, ali ce kod realnih ostati veliko ime komedije.

  • Anonimni

    Mozete da ga pljujete ali je tuzno da stari ljudi koji su nas odgajali hranili zivote nam dali umiru od gladi samoce jer mislimo da je to ok mislim da treba po nama pljuvati a ne po niima

  • Anonimni

    Kako bagra lupeta

  • Blajbi

    Divan je bio! Vecna mu slava i hvala.

  • Bangar

    Ako mu nije ukunuta ili smanjena penzija za koju je redovno uplacivao doprinos nije ostecen a ako nije bas redovno placao ili vrlo malo a zaradjivao mnogo samo je delio sudbinu mnogih sa malom penzijom, nista posebno.

  • BN

    Tužan je ovo tekst ali ne zbog nekih oglodanih koski, već zato što nema ništa tužnije nego kad do poznih godina ne dođe barem do zrna mudrosti, što je svojstveno gotovo svim starima. Čkalja i Mija su decenijama bili najomiljeniji komičari u Jugoslaviji. Od Velikog Mije Aleksića nikada nisu došle ovakve reči – očigledno je shvatio da sam stvara svoj život, pa je tako živeo i tako i otišao. Šta se to dogodilo Čkalji, pa je pomislio da je veći nego što je bio i još gore, važniji od bilo kog drugog, ne samo glumca, nego čoveka, očigledno ni on sam nije znao. Optuživati državu za ovo o čemu on piše je smešno. Ne zna on šta je stradanje i ne zna da je zakon života da su svi zamenjivi i da svi bivaju zaboravljeni, osim u srcima najbližih. Na žalost, on je i svoje potomstvo usmerio u ovom tužnom pravcu, te i od njih ništa dobro nije proisteklo. Srbija je za sve kriva, Jugoslavija je bila raj…smešno, jer su države apstraktni pojmovi i čine ih ljudi koji u njima žive. Optužiti sve stanovnike Srbije da su zaboravili Čkaljinu otromboljenu usnu, jadno je, pogotovo što to i nije svima bilo smešno a pogotovo nezaboravno.

    • Anonimni

      Sve što je rečeno u komentaru je tačno, osim što bih voleo da je to rečeno blažim tonom bez neke oporosti u složenim rečima. Istina je da sam bio jedan od onih koji nije video vrednost u njegovim ulogama i načinu izražavanja njegovog ‘humora,’ ali iz tih razloga nisam ni pratio televizijska događanja. Moram priznati da je bilo malo domaćih filmova i predstava koji su me dotakli na jedan ili drugi način. Život ima svoju veličinu i ogromnu vrednost pa čak i u teškim i bolnim trenucima budući da su baš oni naša budilica prema pravim i uzvišenim vrednostima života. Ipak, nije ovo slučaj samo kada su u pitanju glumci, ljudi su uglavnom takvog kova u ovom podneblju, uvek očekuju da neko drugi brine o njima, da su oni najzaslužniji i da oni trebaju sedeti na vrhu izobilja i slave nezavisno da li su u politici, nauci, vojscvi ili bilo kojoj pori života. Nama ovde nedostaje malo više „onoga čega gotovo da i nema.“ Malo više sagledavanja da život nije ono što mislimo da jeste, a ta priča je malo duža….