Vremeplov jedne generacije: sedamdesete (1) | 
09.04.2006 |
 Milion naših sunarodnjaka napušta zemlju u potrazi za deviznom zaradom. Uskoro s divljenjem gledamo u fasade i krovove ogromnih kućetina koje grade kao dokaz svoga uspjeha. Luksuzne i moderne limuzine s inostranim tablicama svakodnevna su slika na ulicama jugo sela i gradova.
Naši roditelji, pored ljubomore, imaju i ponosa, pa dok se prema moru vozimo u našem prvom stojadinu, ljutito kažu kada nas neka "mečka" pretekne: "Piiih, gastarbajter, od usta otkidô i kupio polovnu makinu, seljačina jedna."
"Tata, mogu li da vozim, dobar je put, ravno je?", pitam oca dok s obadvije ruke i uzdignutih laktova čvrsto drži volan. Samo odniječe glavom i kaže: "Kad završiš fakultet i postaneš svoj čovjek, ovo će biti tvoj auto, obećajem."
Očev auto nikada nije postao i naš i mi smo znali da ćemo jednom imati svoj vlastiti, mnogo brži i udobniji, pa smo navalili da učimo i na vrijeme polažemo ispite. Kada imamo goste u kući, majke gordo i uzdignute glave pokazuju naše indekse s nekoliko prvih šestica, a one petice koje nam profesori iz sažaljenja nisu upisivali, srećom, nisu se vidjele.
Otkrivamo čarobnu muziku Pink Flojda "Tamna strana Mjeseca", kako je glasilo ime albuma koji smo bez prestanka preslušavali, kao da je bilo vizionarski predodređeno. Našim sestrama su draži Leonard Koen i Sajmon i Garfankel... Samo kada položimo neki teži ispit - zna se - Toma Zdravković i dernek do zore...
...I mi smo imali naše proljeće. S nekim prelijepim djevojkama gledamo vanserijske filmove, "Ponoćnog kauboja", "Paniku u parku droga", "Strašilo", "Pet lakih komada", "Dvadeseti vijek", "Posljednji tango u Parizu", "Kuma", "Džo, i to je Amerika". Ispod jastuka, među skriptima i u unutrašnjim džepovima vijetnamskih jakni i u vindjaknama od skaja koji uspješno imitira
kožu kupusaju se dobre knjige. Prevodi nas ne zanimaju, imamo svoje velike pisce, sve sama klasika, i svaki od njih je ovjenčan Ninovom nagradom, koja je u ono vrijeme imala težinu. Tu su Pekić, Crnjanski, Kiš, Lalić, Bulatović, Tišma, Ugrinov...
Pošto većina od nas u kući ima samo jedan televizor, očevi i majke počinju da se svađaju šta će se gledati. One su za fatalnu Lauru i Ivicu Kičmanovića, glavne likove serije "U registraturi", a očevi bi da prate specijalne emisije sada već na Drugom kanalu, a odnosile su se na privredno-kriminalne afere koje su počele da prodiru u javnost...
A da je Juga jedna i vječna, uvjerili smo se kada se onog 13. februara, poslije gola Katalinskog, prolomio uzvik veselja od Vardara pa do Triglava. Zapraštale su petarde svih vrsta i zagrmili kroz prozore pucnji iz vatrenog oružja. Taj spasonosni gol na Vald stadionu u Frankfurtu odvodi nas na Svjetsko prvenstvo.
Na Evroviziji pobjeđuje, nikad pravednije, švedska grupa ABBA pjesmom "Vaterlo" i njihovom se uspjehu radujemo kao da su naši rođeni. Približavaju nam se završni ispiti. Neki od nas u posljednjem momentu odustaju i zapošljavaju se "u nižem rangu" preko stričeva i ujaka u neka rentabilnija preduzeća, za svaki slučaj, "a studirati možemo i vanredno", tješe se naši roditelji blaženih izraza lica i očiju punih suza prihvataju diplome koje im donosimo, ali...
Telefoniraju na sve strane, kume, mole, preklinju - od posla ni habera, nema pa nema. Dobronamjerni i iskusniji nas savjetuju da idemo u "partiju", pa će nam kao "članovima" biti lakše. Mnogi od nas su poslušali savjete. Roditelji su nam očajni. Očevi sve više puše, piju rakiju i kritikuju politiku. Majke se cjenkaju na pijaci kako bi prošle jeftnije.
Kada očevi namrgođeno dolaze s posla, mi izlazimo iz kuće. S radija trešti seljački rokenrol, koji utire siguran put turbo-folku, "tako ti je, mala moja", "haj'mo, djevojčice, haj'mo, dječaci!" Na kino-repertoaru filmovi tipa "hopa-cupa u krevetu". Zbunjeni smo! Na ulicama sve češće srećemo neke face koje su više nego sretne što su se konačno dočepale gradskog asfalta.
Nebojša Knežić, "Kišobran", Kanada
|
Krstarica
