Pivo na ničijoj zemlji (1) | 
04.07.2005 |
 Intervju sa Radetom Šerbedžijom
Kišobran: - U predgovoru autobiografije kažeš: Reči uvek dolaze do
ljudi. Kao gimnazijalac u Vinkovcima razmišljao si da studiraš književnost. Pisao si paralelno sa glumom. Evo, i danas pišeš. Na više mesta u knjizi kao da nekako priznaješ
da je literatura jača od glume.
R. Šerbedžija: - Literatura nije u meni jača od glume, jer je gluma moj vid stvaranja, ali literatura je svakako važna u mome životu i uvijek je išla sa mnom. U poslednje vrijeme ne čitam puno jer sam odvojen od naše literature. Puno sam zauzet poslom i porodicom, kao i svi mi ovdje u stranom svijetu. Dosad sam pisao pjesme, a ovo mi je prvo prozno štivo. Knjigu Do poslednjeg daha pisao sam četiri mjeseca zahvaljujući tome što u to vrijeme nisam dobio jednu ulogu koji sam očekivao u filmu "Nebesko kraljevstvo" Ridlija Skota i na nagovor svog prijatelja, pisca Borislava Vujčića iz Zagreba. On me je vodio kroz ovu knjigu, kao redatelj glumca, ali i pored toga u njoj ima malo hronološke zbrke, pa se zbog toga knjiga u podnaslovu zove Autobiografski zapisi.
Kišobran: - U predgovoru dalje kažeš da si 13 godina sledio put koji
ti je nalagao tvoj moral i tvoja savest. Taj put te je doveo, evo, i u Vankuver, na kraj sveta, gde sada obojica sedimo. Bilo bi svakako lepše da sedimo u dubrovačkoj Gradskoj
kavani, u Klubu književnika u Zagrebu, vinkovačkom hotelu "Slavonija", u nekoj beogradskoj bašti na Čuburi, ili na nekoj terasi na Paliću... Nema kajanja što si ovde, zar ne?
R. Šerbedžija: - Zašto bi bilo kajanja? Ja sam gubitak svoje zemlje, Jugoslavije, i gubitak bivšeg života iskašljao iz sebe. Još uvek postoji nostalgija, ali iskašljao sam bol. Evo, baš ovih dana snimam jedan film u Los Anđelesu, zove se
"The Optimist", sa divnom, mladom glumicom Leelee Sobiesky i na tom snimanju nam jedan Jermen radi katering. Pričam često sa njim i kad poredim našu sudbinu sa sudbinom
Jermena, koji su žestoko postradali, vidim da mi nismo jedini. Kao do postoji neki đavo i da svaki narod dočeka neke nesretne dane, prije ili kasnije. Danas ja tu našu tragediju gledam drugim očima i svim jugoslavenskim narodima želim sreću u tim novim državama i ugovorima sa Bogom i sa đavolom. Ono što je najstrašnije i što nema
opravdanja su žrtve.
Kišobran: - Ko je koga više izdao - mi Jugoslaviju ili Jugoslavija nas?
R. Šerbedžija: - Ha, ha... Teško je to reći. Izdaja je obostrana. Bratstvo i jedinstvo, kao i JNA se raspalo, ali ne lako. Bila je to ipak dobro sastavljena zemlja. Eto, Austrougarska, na primjer, kolika je bila carevina, pa se raspala za tri dana, kao da je nikada nije bilo. Kao što je Krleža lijepo rekao: Objavu da se carevina raspala doneli su njeni građani, na novinskom papiru kao krepanu ribu...
Kišobran: - U jednom momentu u knjizi kažeš da je "Oslobođenje Skoplja"
najbolji jugoslovenski savremeni dramski komad. KPGT, dakle, kao najviši domet jugoslovenskog posleratnog teatra i jugoslovenske kulture. Mnogo uložene energije u
jedan projekat koji je propao, zajedno sa jugoslovenskom idejom, koja je propala. Na kojoj se ideji zasniva tvoj aktuelni projekat - Teatar Ulysses na Brionima? Ima li tu možda nekog kontinuiteta sa KPGT-om?
R. Šerbedžija: - Prvo, KPGT se iz moje prespektive razrušio, ali ako to
isto pitaš Ljubišu Ristića, on će reći da KPGT i dalje postoji. Ja sam, međutim, KPGT doživljavao kao jugoslavensku ideju i zato, po meni, tog teatra više nema. Biće još
KPGT-a u budućnosti, ne onakvog kakvog smo ja, Ristić, Dušan Jovanović i ostali zamislili i realizirali, ali će na tim prostorima, kad se zacele ratne rane, biti ponovo te saradnje. Na kraju krajeva, na tim prostorima se govori jedan jezik, koji se literarno razlikuje, npr. srpski i hrvatski. To jeste jedan jezik, ali ima svoje dvije različite varijante, prije svega u književnom smislu. Srpski jezik ima ćirilicu i ekavštinu i drugačiji ritmički kod nego hrvatski jezik. Pjesma Matije Bećkovića se potpuno razlikuje po tome od pjesme npr. Danijela Dragojevića. Mi se u kolokvijalnom govoru
odlično razumemo u jeziku, ali literarno su to dvije stvari. Doduše, i Krleža je govorio
da je to jedan jezik, što opet ima smisla. I da se vratim na tvoje pitanje - naš aktuelni Teatar Ulysses na Brionima ima nešto od te KPGT-ovske ideje. Okupljamo ljude različitih nacionalnosti, iz Italije, Engleske, Slovenije, Hrvatske... Ovog ljeta ćemo odigrati sve dosadašnje predstave: "Kralj Lir", "Mara-Sad", "Medeja" i "Čekajući Godoa".
Kišobran: - U poglavlju Jedan davni razgovor napisao si sjajan ogled o
glumi i glumcima. Na jednom stihu pesnika Pesso-a (koji je i epigraf cele knjige): U svakom kutu moje duše je oltar različitom bogu gradiš svoju estetiku i etiku glume. Umnožavanje u likovima koji glumca prate tokom karijere, po tebi, završava se kao sa Šekspirom u Borhesovoj priči, koji se pred ogledalom pita - ko sam u stvari ja? Bog
mu odgovara - ni ja nisam ja. Napisao si da mnogi glumci kad dostignu zrelu fazu svoje karijere odustanu od glume, pogubljeni u svim tim likovima. Ti nisi odustao. Koji si ti odgovor dobio pred ogledalom?
R. Šerbedžija: - Ja još nisam stao pred zrcalo. Mene su, koliko god to
nevjerojatno zvučalo, u stvari mimoišle prave uloge, npr. svi ti fantastični Čehovljevi likovi... Ja sam uvijek dobijao uloge koje su zahtjevale erupciju snage i talenta, ali one uloge koje zahtjevaju jednu smirenost i veličanstvenost još nisam dotakao. Te uloge dolaze u četrdestim godinama života, i ja sam ih, sticajem okolnosti, ispustio. Dio toga sad ostvarujem u "Kralju Liru", ali to je opet Šekspir, koji traži mnogo akcije. Ja sam još u televizijskom "Kiklopu" odustao od tih mladalačkih uloga, kakva je bio, npr. Melkior Tresić. Melkiora sam igrao u predstavi, ali kad su snimani film i TV serija "Kiklop", krajem sedamdesetih, ja sam bio već u svojim tridesetim i ubedio sam Tončija Vrdoljaka da ne igram tu ulogu u seriji. Igrao sam Uga. Ipak, mislim da sam zauvijek propustio Čehova.
Kišobran: - U nastavku svog ogleda o glumcu i teatru kažeš da je teatar
nastao iz straha i da je teatar zapravo đavolja crkva? Tu je i ona kovanica Žike Pavlovića - đavolji film. Ispada da je tvoj otac bio u pravu što nije hteo da odeš u glumce?
R. Šerbedžija: - Nije bio u pravu, jer ja pripadam teatru i umjetnosti. To sam dosad potvrdio svojim radom i uživam i dalje radeći taj posao. Imao je pravo što mi je zabranio da igram fudbal i ispisao iz vinkovačkog "Dinama", ha, ha...
Kišobran: - Pominješ glumce koji su ti slični po tome što nisu uspeli
da zauvek kanališu svoj nemir: Slobodan - Cica Perović, Fabijan Šovagović... Šta podrazumevaš konkretno pod tim glumačkim nemirom?
R. Šerbedžija: - Oni su bilo osobenjaci i meni su bili najdraži. Nikada
ničemu nisu pripadali, bili su skroz svoji. Pavle Vujisić isto... Od njih sam učio i njima sam se divio. Iako sam ja više sličan Ljubi Tadiću, na primjer, jer sam igrao i
pozitivne i negativne likove.
Razgovarao: Spasa Bošnjak
Fotografija: Nenad Stevanović
"Kišobran", Vankuver
|
Krstarica
