Zašto je Kina izabrala baš Srbiju?
Srbija je sa NR Kinom u okviru realizacije projekta „Jedan pojas, jedan put“ potpisala niz poslovnih ugovora vrijednih oko tri milijarde dolara. Ovo nije samo vijest dana. Ovo je vijest decenije. I to ne samo za Srbiju.
U skladu sa dobrim lokalnim običajima, ovim je povodom povedena živa javna diskusija. U nju su uključeni oni koji ovakve odluke snažno podržavaju (kojih je znatno više), ali i oni koji prednost daju brojnim znacima pitanja. Običan svijet, barem koliko je ovaj autor mogao da sagleda, nenavikao da mu posljednjih decenija išta dobro dolazi iz „bijeloga svijeta“, osjeća da je u pitanju mogući boljitak, ali voli i da sumnjičavo zavrti glavom.
Razumljivo je što je u centru javne pažnje širi kontekst. Detalji poslovnih ugovora (em su nepoznati, em su dosadni) ostaju u sjenci opštih razmatranja na relaciji „mi i oni“. Centralno je pitanje — zašto je Kina izabrala baš Srbiju da u nju uloži takve i tolike investicije?
Jedno od važnijih saznanja koje je rodila ova rasprava jeste priznanje da mi, u cjelini i pojedinačno, znamo veoma malo o Kini, o njenom savremenom razvoju i jedinstvenom političkom i ekonomskom sistemu. Najveća bi, dakle, korist za nas bila da što prije ispravimo sopstvenu grešku i popunimo zjapeće praznine u svojim znanjima. Kina i njena uloga u sadašnjosti i neposrednoj svjetskoj budućnosti ne samo da to zaslužuju, već i nalažu kao imperativ opstanka i razvoja.
Kada je kineski predsjednik Si Đinping objavio program „Jedan pojas, jedan put“ (2013. godine) ne treba sumnjati da je to bilo vrijeme u kom je on bio pripremljen za ostvarenje u svim varijantama. I da ga svi oduševljeno prihvate ili da ga osmišljeno odbace. Veliki projekti tako velikih država postaju javni tek kada su sve pripreme obavljene, a planiranje završeno. I to je druga, velika stvar koju treba naučiti. Strpljivo i mudro planiranje je prvi korak svakog uspješnog poduhvata. U to isto vrijeme, kada je stvar sa kineske strane bila uveliko riješena, zapadni svijet, na čelu sa dotad neprikosnovenom Amerikom, najprije se izrugivao, pa se zabrinuo, da bi se konačno urotio da osujeti kineske planove.
Projekti ove vrste se mogu usporiti, ali ih je nemoguće zaustaviti. Ne samo zbog činjenice da je njihov nosilac tako velika državna sila, već zbog toga što se nalaze u samom centru matrice opstanka i razvoja civilizacije. Kinezi ne donose samo kapital, već i drugačiji model međudržavne saradnje koji nije zasnovan na diktatu i ucjenama, već nastoji da obezbijedi efekte koji su pozitivni za sve učesnike. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da će tako biti i u Srbiji sa dogovorenim i svim budućim zajedničkim poduhvatima.
Nadalje, jako je dobro da je ovim povodom u javnom prostoru pokrenuta diskusija o dobrim i lošim stranama pojedinačnih projekata. Kost-benefit analiza je neophodna u svim životnim, pa i ekonomskim odlukama. Nju treba obaviti temeljno i bez predrasuda. U mnogo je prethodnih prilika dokazano da kineski partneri, kada se suoče sa tvrdim argumentima, znaju da promijene prvobitni stav. Isto tako, i na posvemašnju našu žalost, ovakva je analiza bila potpuno izostavljena u neposrednoj istoriji, posebno prilikom procesa (pljačkaške) privatizacije društvenih preduzeća, industrijskih kombinata i domaćih banaka. Ko se onda usudio da pita „Ju-Es stil“ i američku ambasadu zašto je Željezara Smederevo onako surovo pokradena i napuštena, ili zašto su četiri velike domaće banke gurnute u nikad dovršeni stečaj?
Razumije se da sa kineskim novim tehnologijama i korporacijama neće biti lako. Kinezi su vješti trgovci i surovi pregovarači koji kažnjavaju neznanje i nebrigu druge strane. Biće tu i korupcije (gdje je nema?). Ali, zar nije podnošljivije imati korupciju u okviru gradnje mostova, puteva i pruga, nego zbog neke druge korupcije ostajati bez njih?
Zvanična spoljnopolitička pozicija Srbije i dalje se zasniva na četiri stuba. Prva dva, Amerika i Evropska unija, tokom prethodnih godina nisu pokazali ni trunku razumijevanja za državne i političke interese Srbije. Štaviše! Rijetke su bile prilike kada nisu djelovali u potpuno suprotnom pravcu. Rusija i Kina, kao treći i četvrti oslonac srpske spoljne politike, djelovali su usaglašeno sa javno iskazanim političkim pozicijama Srbije i sa poštovanjem i uvažavanjem njenih interesa. Budući da su stupovi nosili različito opterećenje, vremenom se diplomatska krovna konstrukcija nad Srbijom vidno iskrivila.
Ili se, možda, tako nakrivljena, konačno vratila u prirodnu ravnotežu?
(Sputnjik)
Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.