U trendu

Da li je ovo najgori zatvor na svetu? Asadova „klanica“ ledi krv u žilama (video)

Sirija već šest godina liči na klanicu u kojoj je, prema nekim procenama, stradalo oko pola miliona ljudi. Polovina nekadašnjih 20 miliona Sirijaca nalazi se u begu – bilo u zemlji ili inostranstvu. Radi se o najvećoj izbegličkoj krizi posle Drugog svetskog rata.

Sirijski predsednik Bašar al-Asad bori se protiv pobunjenika i terorista ne samo oružanim snagama, uz podršku Rusije i Irana, već i sistematskim državnim terorom. Jedan od najvažnijih instrumenata za ugnjetavanje je zatvor „Sajdnaja“, 30 kilometara severno od prestonice Damaska.

Prošle nedelje američka vojska objavila je fotografije iz vazduha zatvorskog kompleksa. U njemu se navodno nalazi krematorijum, u kom spaljujuju ubijene. SAD su iznele iste optužbe kao i organizacija za ljudska prava Amnesty International, a Francuska je zatražila od Ujedinjenih nacija da povedu istragu o onome što se dešava u Sajdnaji.

Amnesty International snimio je dokumentarni film o ovom zatvoru, na osnovu svedočenja 84 ljudi i stručnjaka. Njih 31 su bili u tom zatvoru i detaljno su opisali organizaciju, procese i metode mučenja. Među svedocima ima i zatvorskih čuvara, lekara iz obližnjih vojnih bolnica, sudija vojnih tribunala, sirijskih advokata i članova porodica žrtava. Na osnovu izjava svedoka, Amnesty je rekonstruisao unutrašnju arhitekturu fabrike smrti i predstavio je u animiniranoj grafici.

Do izbijanja građanskog rata 2011., vojna policija je u Sajdnaji zatvarala teroriste. Od 2011. tu borave pretežno pripadnici opozicije. U glavnoj zgradi zvezdastog oblika (Crvena zgrada) smešteni su civili protivnici režima, u zgradi u obliku slova „L“ (Bela zgrada) pripadnici vojske koji su se okrenuli protiv Asada. U Beloj zgradi se navodno obavljaju masovne egzekucije. Prema podacima, Sajdnaja može da primi između 10.000 i 20.000 zatvorenika, a malo ko preživi pakao.

Put u pakao počinje u kamionu, tzv. mesnom frižideru. Vezane i s povezom preko očiju zatvorenike transportuju kamionom u Sajdnaju. Čim siđu s kamiona, čuvari im priređuju „dobrodošlicu“. Mlate ih i ponižavaju, a glavni cilj je da žive u „neprekidnom strahu“. Niko nijednog momenta ne treba da se oseća sigurno. U ćelijama predviđenim za jednu osobu, zatvaraju od pet do 15 zatvorenika.

U Sajdnaji se sprovodi specijalno osmišljen plan, čiji je jedini cilj da se ljudi slome. Informacije i priznanja nisu bitni. Premlaćivanje je najčešći oblik mučenja. Mnogi zatvorenici ne prežive ili trpe posledice koje ponekad traju i ceo život.

Jedan svedok ispričao je da su ih obrijanih glava i gole zatvorili u ćeliju. Nisu znali gde se nalaze. Često su ih polivali hladnom vodom. Satima, a ponekad i danima ostaju bez odeće. Izgladnjuju ih i danima im uskraćuju vodu.

– Bilo nas je 13 bez odeće u jednoj ćeliji – ispričao je svedok Anas Hamdo.

Pošto provedu neko vreme u minijaturnim ćelijama, premeštaju ih u veće, u grupama od 30-35. Zabranjeno im je da međusobno razgovaraju i ne smeju da gledaju čuvare u oči. Ukoliko prekrše pravila, sledi im kazna. Osim toga, čuvari primenjuju perfidnu taktiku. Zatvorenici moraju da izaberu „predstavnika“, koji treba da odredi ko će iz grupe biti prebijen ili mučen na neki drugi način. Ukoliko to ne učini, sam će biti kažnjen.

– Pošto su prestali da nam daju vodu, čekali smo ispred malog otvora na vratima, kroz koji su obično sipali vodu. Lizali smo kondenzovanu vodu sa zidova i plafona. Nakon devet dana, neki su počeli da piju sopstvenu mokraću – priča bivši zatvorenik po imenu Omar.

Međutim, primenjuju se i druge surove metode mučenja. Kada čuvari zatraže, zatvorenici su prisiljeni da jedu hranu sa prljavog poda. Uskraćuju im medicinsko lečenje, umivanje i higijenu. Zimi nema grejanja u ćelijama. Bolesti i infekcije su rasprostranjene.

Kada ih vojni tribunal proglasi krivim (obično im je za to potrebno dva minuta), osuđenici ne znaju kakva je kazna. Na dan pogubljenja čuvari idu od ćelije do ćelije i sakupljaju ljude s liste za pogubljenje. U početku su ubijali 20-50 ljudi tokom dva dana u nedelji, a kasnije su pogubljenja učestala. Kada ih pokupe, čuvari kažu zatvorenicima da će biti premešteni u državni zatvor, što je dobra vest, zato što su tamo uslovi bolji.

Onda im narede da formiraju „voz“ – hodaju pognutih glava i držeći se jednom rukom za čoveka ispred sebe. Odvode ih u zajedničku ćeliju, gde ih toliko tuku da se krici čuju i u ćelijama drugih zatvorenika. Na kraju ih vezuju i sa povezom preko očiju vode iz Crvene u Belu zgradu, gde se nalaze vješala. Tek kada im traže da kažu poslednju želju, a osuđenici shvataju da će biti pogubljeni.

Ni tada, međutim, još ne znaju kako će umreti. Kada im stave omču oko vrata (oči su im i dalje vezane), shvataju da će biti obešeni.

Leševe odvoze, registruju u vojnoj bolnici i verovatno zatrpavaju u masovnim grobnicama. Pretpostavlja se da je krematorijum u Beloj zgradi proradio, jer je broj žrtava do 2015. značajno porastao.

Prema procenama Amnesty Internationala, u periodu 2011-2015. u Sajdnaji je pogubljeno ili nasmrt mučeno između 5.000 i 13.000 ljudi.

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

Pošalji komentar