U trendu

Pirova pobeda Angele Merkel

Prema dosadašnjim izlaznim anketama sa biračkih mesta, na izborima za Bundestag, koje je obeležila i vrlo visoka izlaznost (75-76 odsto, pet odsto više nego 2013. godine) vode vladajući demohrišćani (CDU-CSU) kancelarke Angele Merkel sa 32,9 odsto glasova.
Za njima slede njihovi mlađi koalicioni partneri, ali i izazivači na ovim izborima, socijaldemokrate (SPD) Martina Šulca sa 20,8 odsto podrške birača. Dosadašnja vladajuća „velika koalicija“ je, u ukupnom zbiru, izgubila oko 13-14 odsto odsto glasova. Socijaldemokrate su ostvarile najgori rezultat od 1949. naovamo, dok se CDU vratila na nivo iz 2009. i rezultat koji je tek nešto bolji od onog iz 1949, kada je imala 31 odsto.

Svoje pozicije su uspeli da zadrže Levica (Die Linke), dobivši 8,9 odsto glasova, kao i Zeleni sa devet odsto birača. Liberali (FDP) sa harizmatičnim i lepuškastim liderom Kristijanom Lindnerom su se na velika vrata vratili u Bundestag sa 10,5 odsto, udvostručivši broj birača. Ipak, jedini stvarni i pravi pobednik ovih izbora jeste antimigraciona, evroskeptična, pa i blago nacionalistička Alternativa za Nemačku, koja dosad nije imala predstavnike u Bundestagu, a koja je osvojila 13,1 odsto, više je nego utrostručila svoje biračko telo, postala treća politička snaga u Nemačkoj, a mogla bi i poneti laskavu titulu lidera opozicije.

Umesto dosadašnje četiri, odnosno pet stranaka od 1990. naovamo, sada će, prvi put od Drugog svetskog rata, u Bundestagu biti čak šest partija. Poltička ravnoteža i politički život u Nemačkoj postaju ozbiljno komplikovani, što je Sputnjik i najavio pre nekoliko meseci, odnosno pre godinu dana, čime se pokazalo da, osim što govori ono što drugi prećutkuju, Sputnjik ume dobro i da predviđa.

Naime, iako je još jednom uspela, uprkos otpisivanjima mnogih, da pobedi i najverovatnije obezbedi kancelarski mandat četvrti put zaredom, čime se izjednačila sa „političkim ocem“ Helmutom Kolom, Angela Merkel nema baš previše razloga za slavlje. Naprotiv. U ovakvoj konstelaciji snaga, ovo bi se moglo, dugoročno gledano, ispostaviti kao – Pirova pobeda i „labudova pesma“. A evo i zašto.

Pravi trijumf Merkelove, a i za nemačku političku scenu najbolje, odnosno najbezbolnije rešenje, bila bi tradicionalna crno-žuta koalicija CDU-FDP, uz sve komplikacije na širem evropskom planu (oko reforme evrozone, na šta liberali imaju brojne primedbe). Ono bi bar davalo neke nade za eventualni ponovni uspon socijaldemokrata i zelenih, pa čak i levice. Ovako, postoje samo dva rešenja. Oba su loša. Ne zna se koje je gore.

Prvo, ne sasvim isključeno rešenje, uprkos prvim izjavama Martina Šulca da SPD odlazi u opoziciju, jeste nastavak „velike koalicije“, ili, s obzirom na ovoliki gubitak podrške, bolje rečeno – „velikokoalicionog mrcvarenja“. I to ne toliko zbog unutrašnjih, koliko zbog strukturnih dešavanja na spoljnom planu (ogromna konkurencija jeftinijih, a sve kvalitetnijih proizvoda Kine, Indije, Indonezije, Filipina, Meksika, Bangladeša, Nigerije i ostalih egzotičnih destinacija za investiranje, zbog čega se u EU, pa i u Nemačkoj, mora ići na dalje obaranje cene rada, a tu su i sukobi sa Trampom, Putinom, Erdoganom i Britancima, itd.)

U tom slučaju, na narednim izborima 2021, čak i da CDU ne izgubi previše i ne padne ispod 30 odsto, što u ovom momentu više ne deluje tako neverovatno, socijaldemokratama gotovo sigurno sledi erozija i ozbiljno im preti sudbina francuskih socijalista, kao i holandskih socijaldemokrata, koji su ove godine doživeli totalnu katastrofu, što je Šulc verovatno i imao na umu. U tom slučaju bi sledio dalji rast AfD, koji bi tako imao šanse da postane i druga stranka po snazi, što bi, uz blagi rast levice, pre ili kasnije dovelo do toga da bude potrebna ne trojna, nego i četvorna – „Frankenštajn koalicija“ tj. koalicija svih mejnstrim stranka, izuzev Levice i AfD.

Druga, za sada izvesnija solucija, jeste crno-zeleno-žuta koalicija („Jamajka koalicija“: CDU-Zeleni-FDP). Iako bi i ova koalicija imala prilično stabilnu većinu u Bundestagu, ona je vrlo potencijalno nestabilna zbog dijametralno suprotnih agendi Zelenih i FDP o ekologiji i razvoju industrije, zatim o migrantima i o pitanju pomoći zaduženim članicama EU. Ona bi, sa stanovišta političkog mejnstrima, bila korisnija jer bi donela predah socijaldemokratama, pa bi glasovi umerenjačkog i oportunizmu sklonog mejnstrim biračkog tela (CDU, Zeleni, FDP) mogli da se odliju upravo njima. Ono što bi predstavljalo problem jeste to što bi, bilo Zeleni, bilo FDP, a najverovatnije i jedni i drugi, bili u ozbiljnom riziku da se na sledećim izborima 2021. nađu ispod cenzusa. To bi dalje značilo obnovu „velike koalicije“, moguće sa SPD kao starijim partnerom. Dalji rast AfD i Levice se i ovde podrazumeva, na račun FDP i Zelenih, i u nešto manjoj meri, CDU. Ovaj scenario na neki način predstavlja odlaganje prvog tj. odlaganje neminovnog.

Helmut Kol, mentor Merkelove, zauvek će ostati upamćen za sva vremena kao što je ostao upamćen i „gvozdeni kancelar“ Oto fon Bizmark – „kancelar ujedinitelj“. Ako nešto ozbiljno ne preduzme da se stanje u Nemačkoj i EU promeni, za šta, kao što je već rečeno, strukturni uslovi nisu nimlao obećavajući, Angela Merkel bi lako od Mutti (mama), i „spasiteljke EU“ vrlo lako mogla da ostane upamćena kao grobar(ka) Evropske unije.

U svakom slučaju, jedno je sasvim izvesno i sigurno – ovako fragmentirana politička scena neodoljivo podseća na političke sisteme zemalja u tranziciji, poput Srbije od 1991, gde je politički život – nimalo dosadan. Tome je, razume se, u ne tako maloj meri doprinela i sama Nemačka. A kako se već 17 godina može čuti kako Srbija i Srbi treba da se što više ugledaju i da uče od Nemačke i Nemaca, možda je vreme da Nemci počnu malo da uče od Srba. Makar u politici. Za promenu. Neće škoditi.

(Sputnjik)

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

Pošalji komentar