Umro Sulejman Demirel, bivši predsednik i premijer Turske
Sulejman Demirel, jedna od najdominantnijih politiÄkih figura u Turskoj 20. veka, umro je rano jutros u bolnici u Ankari, rekli su lekari.
Demirel (90) je umro od srÄanog udara i infekcije respiratornog trakta, objavljeno je na turskoj televiziji.
Demirel je bio predsednik Turske od 1993. do 2000. godine, Å¡to je bila kulminacija Äetiri decenije njegove politiÄke karijere. Sedam puta je bio premijer, a dva njegova premijerska mandata okonÄana su puÄem.
Demirel je verovao da su njegove vlade iz Å¡ezdesetih i sedamdesetih godina zasluÅŸne za duboku transformaciju privrede i druÅ¡tva – iz uglavnom agrarnog u sve viÅ¡e industrijalizovano i urbano, sa sve boljim ÅŸivotnim standardom za veÄi deo stanovniÅ¡tva.
Njegovi kritiÄari, pak, kaÅŸu da je Demirel simbolizovao kulturu u kojoj je vlast bila ispred principa i ukazuju na zloglasnu „porodiÄnu fotografiju“ na kojoj je Demirel okruÅŸen srodnicima i saradnicima iz sveta biznisa – od kojih su neki kasnije dospeli u zatvor zbog korupcije.
Demirel je uÅ¡ao u politiku posle puÄa 1960. godine kojim je zbaÄena vlada Adnana Menderesa. Menderes i dva njegova ministra su pogubljeni, a mnogim pripadnicima njegove partije zabranjeno je da se bave politikom, Å¡to je ostavilo vakuum na desnom centru politiÄke scene.
U taj vakuum je uÅ¡ao politiÄki nepoznati Demirel, inÅŸenjer, koji je pod Menderesom vodio projekat izgradnje hidrocentrala pre no Å¡to se otisnuo u privatni sektor.
Kao ÄetrdesetogodiÅ¡njak, Demirel je postao voÄa novoformirane Partije pravde, koja je nasledila mesto Meneresove stranke na desnom centru. On je izborim doÅ¡ao na vlast 1965. godine, kao prvi politiÄar iz generacije koja nije uÄestvovala u izgradnji moderne, nezavisne Turske posle Prvog svetskog rata.
Demirel je imao populisitiÄki stil vladavine i bio je poznat pod nadimkom „Sulu Pastir“ jer je poticao sa sela. Oprezno koriÅ¡Äenje islamskih simbola donelo mu je podrÅ¡ku u konzervativnoj unutraÅ¡njosti zemlje u kojoj ÅŸivi veÄina ÅŸitelja Turske.
Njegovo balansiranje izmeÄu zahteva ruralne glasaÄke baze i potrebe za industrijalizacijom zemlje se Äinilo da funkcioniÅ¡e sredinom Å¡ezdesetih, kada su dalekovodi i asfaltni putevi stigli i do najzabaÄenijih krajeva Turske.
MeÄutim, u sledeÄoj deceniji, Demirel se naÅ¡ao u defanzivi pred usponom politiÄkih radikala koji su doneli socijalne nemire. Studenti i radnici traÅŸili su radikalne, leviÄarske reforme, a na desnici su se pojavili nacionalisti i proislamske stranke.
Kada je ideoloÅ¡ki konflikt proizveo nasilje, intervenisala je moÄna turska vojska, pa je 1971. godine Demirel ultimatumom skinut sa funkcije u takozvanom „memorandumskom puÄu“.
On se vratio na vlast 1975. godine, jer njegovi naslednici, ukljuÄuÄi velikog rivala, Bulenta EdÅŸevita nisu uspevali da se izbore sa spiralom nasilja, koja se pogorÅ¡ala zbog uspona cena nafte koji je doveo tursku privredu u veliku krizu.
Demirelova koalicija koja je ukljuÄivala islamiste i nacionaliste, takoÄe nije uspela da zaustavi poniranje zemlje u haos, a mnogi su njega liÄno optuÅŸivali da se nije osvrtao na to Å¡to su njegovi nacionalistiÄki partneri otvoreno podsticali nasilje. U obraÄunima leviÄarskih i desniÄarskih bandi, ponekad su nedeljno ginule desetine graÄana.
Potom se Demirelu joÅ¡ jednom dogodio vojni puÄ, 11. septembra 1980. godine, i ovog puta ne samo Å¡to je zbaÄen, nego mu je izreÄena zabran bavljenja politikom, koja je ukinuta krajem osamdesetih godina.
Premijer je postao ponovo 1991. godine, a prvi put je postao predsednik 1993. godine posle smrti Turguta Ozala.
(Beta)
Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.