Ć vajcarska pravila za mamu i dete
Evo nas u Bazelu i sad nas je troje. NaĆĄ mali treÄi Älan doĆĄao je na svet prie nekoliko meseci u najluksuznijoj bolnici na svetu. TroĆĄkove pregleda za vreme trudnoÄe, samog poroda i boravka u bolnici u Ć vajcarskoj snosi zdravstveno osiguranje. Ono meseÄno najmanje iznosi 200 franaka, a ĆĄto je meseÄna premija viĆĄa, to vam je godiĆĄnja franĆĄiza preko koje vam se sve refundira niĆŸa.
Sa najjaÄim trudovima dolazim u porodiĆĄliĆĄte, prostranu, osvetljenu prostoriju sa malim bazenom, ogromnim krevetom, nekakvim pilates loptama, ĆĄupljim stolicama i svim pomagalima za porod koje je savremena medicina mogla da smisli. Nekoliko meseci pre termina kuÄi vam poĆĄalju upitnik o tome kako biste ĆŸeleli da se porodite â da napune bazen ako se odluÄite za poroÄaj u vodi.
Kad sve proÄe, preljubazne dve babice, koje su sve vreme uz vas i vaĆĄeg supruga, premeĆĄtaju vas na joĆĄ veÄi i udobniji krevet na kojem vas odguraju vaĆĄu sobu. A soba kao iz hotela sa pet zvezdica, Äista, uredna. Kako sam izabrala manju kliniku, u sobi sam skoro sve vreme bila sama. Kupatilo sreÄeno, sa pet peĆĄkira, tuĆĄ kabinom, anatomskom ĆĄoljom…
Sestre i babice su toliko ljubazne da vas poÄnu pomalo da nerviraju. Na pola sata dolazi da vas pita da li vam neĆĄto treba, ĆĄta bi ste sutra za doruÄak, ruÄak, veÄeru, pa onda presvlaÄe bebu, nose je na pregled, pa vas opet pitaju treba li vam ĆĄta i tako Äetiri dana. U jednom trenutku u sobu doĆĄla i duhovna savetnica, zatim profesionalni fotograf. Nestvarno. RazmiĆĄljam o svim onim jadnim majkama koje su se porodile po bosanskim bolnicama, gde morate i svoje deke da nosite sa sobom. Ovde u Bazelu ponesete samo svoju Äetkicu za zube, a verujem da biste, i da je zaboravite, dobili drugu.
Presretna izlazim iz bolnice i pomiĆĄljam kako je divno ĆĄto sam svoju kÄerkicu rodila u ovako kinderfreundlich zemlji.
SunÄan je proletnji dan. Suprug i ja smo naĆĄli stan u AlĆĄvilu, naselju tri kilometra udaljenom od centra Bazela. Mirno i lepo ureÄeno naselje, sa veÄinom privatnim kuÄama, ali ima i niskih zgrada okruĆŸenih zelenilom. Ispred moje zgrade nema klupa ili mesta gde bih sela i odmorila. Na nekih dvesta metara dalje na jednom malom parkingu komĆĄije su stavile klupu i sto. Tu u hladu sam znala ponekad da proÄitam novine dok Ivana spava. Sve do jednom!
Dok smo tako u miru i tiĆĄini, kakva postoji samo u ovoj zemlji, Äitala, prilazi mi Äovek, verovatno stanar te zgrade i poÄinje da viÄe kako ja sedim na privatnom posedu i kako to nije javni park i kako ja nisam jedina koja zloupotrebljava njihovu klupu… Ć okirana i skoro rasplakana zurim prema svojoj zgradi. Nakon tog dogaÄaja sjedim iskljuÄivo ispred svoje zgrade na betonskoj stepenici. I onda ĆĄetajuÄi poÄinjem da primeÄujem znakove koji vas obaveĆĄtavaju gde ne smete proÄi ili joĆĄ gore, zadrĆŸati se. Nigde dotad nisam videla znak na kojem je prekriĆŸen Äovek! (Verovatno zato jer nisam obiÄavala da se ĆĄetam pokraj odlagaliĆĄta nuklearnog otpada.)
SliÄan, moĆŸda joĆĄ neprijatniji dogaÄaj zbio se pre nekoliko dana. Moja veÄ 19-meseÄna kÄerkica oboĆŸava da posmatra deÄicu iz obliĆŸnje osnovne ĆĄkole kad se razlete po igraliĆĄtu na velikom odmoru. Radi se o deci od pet-ĆĄest godina koja su njoj jako zanimljiva. Tako da smo se trudile da naiÄemo na igraliĆĄte baĆĄ u vreme velikog odmora. Sve do jednom!
Pre neki dan nam prilazi nastavnik ĆĄkole i pokuĆĄava da objasni kako je veÄ dobio nekoliko dojava da ĆŸena sa kÄerkicom redovno dolazi na igraliĆĄte u vreme velikog odmora traĆŸeÄi nove kontakte! I kako je deÄije igraliĆĄte u vreme nastave rezervisano samo za uÄenike ĆĄkole i da se mi, ako ĆŸelimo, moĆŸemo tu igrati u popodnevnim Äasovima.
I tako, sedeÄi na svojoj betonskoj stepenici, razmiĆĄljam da li je ovo stvarno zemlja u kojoj ja ĆŸelim da moje dete odrasta. Äak mi i onaj Ric u kom sam se porodila, sa svim onim dosadnim sestrama, sad izgleda tako povrĆĄno i nebitno. Setim se i AndriÄa koji kaĆŸe da se nesretno detinjstvo leÄi ceo vek.
(Tamara MilakoviÄ, Politika)
Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.