U trendu

Miloševo srce između osmeha i sumnje

Da li je akcija „Srce za Milošev osmeh” hvale vredna humanitarna misija koju za biologa Miloša Nikolića (30) vode njegove kolege iz Instituta za biološka istraživanja „Siniša Stanković” ili je reč o zloupotrebi bolesti, kako tvrdi prof dr Miljko Ristić, koordinator za transplantacije u Ministarstvu zdravlja?

Miloš već dve godine ima problema sa slabljenjem srca, a zbog pogoršanja stanja početkom oktobra primljen je u Klinički centar Srbije. U lekarskom izveštaju od 17. novembra, koji je potpisao prof. Arsen Ristić, direktor Klinike za kardiologiju KCS, za Miloša se predlaže eventualna transplantacija, uz obrazloženje da srce radi sa samo 14 odsto kapaciteta.

U strahu za Milošev život, kolege pokreću akciju prikupljanja 120.000 evra, koliko je potrebno da bi se transplantacija obavila u bečkoj AKH klinici. Prema rečima Jasmine Glamočlije sa Instituta „Siniša Stanković”, od priloga, donacija i od namenskih poruka dosad je prikupljeno 80.000 evra.

A onda se prekjuče u javnosti oglasio dr Miljko Ristić, negiravši da je akcija neophodna da bi se Milošu pomoglo, to jest da mu transplantacija srca – nije potrebna.

„Na reagovanje me obavezuje moja funkcija koordinatora za transplantacije. Konzilijum od 15 kardiologa i kardiohirurga jednoglasno je zaključio da Milošu nije neophodna transplantacija, jer njegovo srce radi sa 35 odsto snage. Videli smo da se akcija prikupljanja novca rasplamsala na društvenim mrežama, da se organizuju dobrotvorni koncerti. Za mene je to zloupotreba bolesti i prevara. To je moralo da se zaustavi,“ objasnio dr Ristić.

Inače, među 15 članova konzilijuma je i dr Arsen Ristić, koji je korigovao svoj prvobitni nalaz. Ovaj kardiolog juče se nije odazvao na pozive da prokomentariše ovaj slučaj.

Na naše pitanje zašto se struka oglasila povodom akcije u korist Miloša Nikolića, a nije to uradila kada je novac prikupljan za malu Tijanu Ognjanović, devojčicu koja je umrla ne dočekavši novo srce, iako su mnogi ugledni kardiolozi od samog početka davali minimalne šanse za uspešan ishod Tijanine operacije, dr Ristić objašnjava da ima razlike između ova dva slučaja: – Kod Tijane je bila postavljena indikacija da je transplantacija srca potrebna, dok kod Miloša Nikolića to nije slučaj.

U Ministarstvu zdravlja su juče rekli da bi Milošu troškove lečenja u inostranstvu pokrio RFZO da im se obratio sa takvim zahtevom, naravno, uz prilaganje relevantne medicinske dokumentacije.

Iz bolničkog kreveta, Miloš nije želeo da komentariše ni odluku konzilijuma lekara, niti napise u medijima. Slabašnim glasom jedino je kazao kako on ne može da odustane od svog života.

„Transplantacija je jedino trajno rešenje za moje zdravstvene probleme. Lako se zamaram, ne mogu da hodam, izgubio sam više od 13 kilograma, imam velike probleme sa zadržavanjem vode u telu“, navodi Nikolić, koji je trenutno na lečenju u Kliničkom centru Srbije. Ističe da dr Miljka Ristića u životu nije video i da sve što se ovih dana događa u medijima za njega predstavlja dodatni stres.

Dr Ristić potvrđuje Nikolićeve reči i objašnjava da je svoj stav prema ovom pacijentu formirao na osnovu nalaza stručnjaka okupljenih u konzilijumu. Takođe priznaje da se Program transplantacije srca, koji je upravo on obnovio u Srbiji posle 17 godina, ne odvija se prema očekivanjima. Od 21. septembra 2013. urađeno je samo 15 ovih intervencija. Glavni razlog je mali broj donora.

To znaju i mnogi pacijenti koji čekaju na ovu složenu intervenciju i zbog toga traže druge načine da dođu do novog srca na klinikama u inostranstvu.

Miloš Nikolić nije hteo da potvrdi, ali ni da negira da li je već bio na pregledu u bečkoj AKH klinici, na kojoj bi, kako je navedeno u akciji „Osmeh za Miloševo srce”, transplantacija trebalo da bude obavljena. Do prof. dr Andreasa Cukermana, eksperta za transplantacije u AKH klinici, inače stižu mnogi pacijenti iz Srbije, koji svoje lečenje finansiraju sami ili uz novac prikupljen u humanitarnim akcijama.

Pravo na drugo mišljenje

Prof. dr Dušanu Šćepanoviću, dečjem hirurgu i nekadašnjem direktoru Dečje klinike, srce je presađeno pre devet godina, takođe u Austriji, u bolnici u Gracu. U izjavi napominje da u vezi sa slučajem Miloša Nikolića ne može da se stavi ni na čiju stranu. Ipak, ističe da, uprkos uvaženim lekarskim imenima u konzilijumu, svaki pacijent ima pravo na drugo mišljenje. Zato ne vidi razlog da Miloš medicinsku sud o tome da li mu je potrebna transplantacija ne potraži u Beču, Gracu ili u Hrvatskoj.

– Nemam dovoljno informacija da bih komentarisao konkretan slučaj, ali razumem da ljudi zbog slučaja Ognjanović sada zaplašeni i ne veruju svakoj humanitarnoj akciji – smatra dr Šćepanović, kome su se, kako kaže, Tijanini roditelji prvom obratili za pomoć.

– Povezao sam ih sa svojim lekarom, dr Andreom Vaslerom, od koga su dobili objašnjenje da su šanse da Tijana preživi minimalne. Posle toga, potpuno sam se povukao iz tog slučaja – priseća se dr Šćepanović.

(Olivera Popović, „Politika“)

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.