U trendu

I tako Lazarevi potomci zaboraviše srpski…

Kad su stigli živeli su trošnoj brvnari, sa vodom i toaletom u dvorištu, leti sa nesnosnim vrućinama a zimi deca obučena u čohana odelca zbog hladnoće morala su da se grle kao mačići da bi se ugrejali.- Daljina, vreme, trka za egzistencijom, učinili su da veze sa bivšom domovinom prvo izblede a potom se maknu ispred očiju i misli.

Kvart u kome je Dajen živela lučno se umrežio oko kanala prosecanih istovremeno sa trasiranjem ulica. Ako s jedne strane kuće voziš kola, najčešće neki od krupnijih džipova, a s druge ti je na doku privezan gliser ili omanji brod, to je jasan znak da si u kraju onih, imućnijih.

Ovaj grad ima veći broj naselja dizajniranih i pravljenih po meri, ukusu i potrebama bogatijih. Uz otvorene postoje i zatvoreni delovi grada, gotovo mali gradići, sa svim što je potrebno za luksuzan način života, što uključuje i svu potrebnu infrastrukturu.

Opasani su visokom ogradom, dubokim džepovima, debelim osiguranjem i tankom potrebom za druženjem. Tu žive predstavnici više klase australijskog društva.

Na ulaznoj kapiji na stubu mali monitor i tastatura za viziranje ulaza. Dajanina kuća je bila u poslednjoj trećini te, lučno oko kanala, izlomljene ulice. Sve kuće su građene istom građevinskom logikom, a nijedna nalik na onu drugu. U ovu i ovakve ulice servisna kola samo dolaze na poziv, i nakon obavljenog posla žurno odlaze.

Posle zvona, na kapiji prvo se pojavio osmeh, široko raširene ruke, a potom i Stjuart, Dajanin muž, koji je izašao da nas pozdravi i uvede u dnevnu sobu, veličine teniskog terena, sa više od 100 kvadrata. Srdačan pozdrav i s Dajanom, koja je telefonski, na preporuku kojoj je verovala, dogovarala poslovno viđenje.

– Da sednemo u prednji deo dvorišta i uz kafu o poslu, slažete li se? Dajen usmeri dalji tok njegovog boravka i konverzacije.

Kratkim hodnikom ka izlaznim vratima. Levo, rukavac hodnika ka spavaćim sobama kćerke i sina, odakle je dopirao smeh i nejasna konverzacija. Izlaz im prepereči vremešni zlatni ritriver sa snažnim zamasima repa za sve, a očima uprtim u Dajen Mekalister, prateći svaki njen mig.

Kapućino, organski đus i razgovor u udobnim foteljama, masivnim, gusto tkanim plastičnim trakama, sa komotnim i komfornim četvrtastim naslonom i rukohvatima. Stjuart je suvlasnik franšize iz lanca „Keš konvertorsa”, unosnog biznisa zapadnog sveta. Bila je to kombinacija zalagaonice i modernog, legalnog zelenašenja, pozajmljivanjem gotovog novca uz visoke kamate. Deca na studijama a Dajen je pola dana uz kompjuter, držeći sve poslove na oku, familiju na okupu i brojne planove na umu. Oboje su iz Perta, ali je ona, naša. Njeni deda i baba su s naših prostora.

Dok smo radili, pričali smo na svom jeziku. Ponekad bih svoj jad i očaj smirivao psovkom, podupro ljutnjom, ili bi se poštapao kletvom. Na to ona nikad nije ni trepnula, a onda se jednog dana pojavi iz Perta Dajenina majka, gospođa Meri, i s vrata nas pozdravi i oslovi na našem jeziku.

Bili smo paralisani i skoro deset minuta nismo čuli šta nam je pričala. Panično sam vraćao film naših boravaka u kući i svih psovki ili pogrdnih reči koje sam im upućivao, i to uvek pred Dajen, a ona – naša. Preznojio sam se na pomisao, kako bi se zlurado smeškala, što smo upali u stupicu zablude, da imamo posla sa Engleskinjom, a ona naša, samo se pravila da nije.

Naredne srede su opet krenuli ka kući Dajen, a njegova noga nije mogla pritisnuti papučicu gasa. I auto i oni su se jedva dovukli do poznate kuće. U susret im je došla Meri i prvo srdačno poljubila Suzanu a potom i Branka.

– Dajen je skoknula do grada na neku izložbu. Kada završite, čekam vas na terasi s kafom i kolačima. Pa naši smo, zaboga, što me tako gledate. Ne znam za vas, ali za mene je susret i upoznanje naših praznik i radost života. A, sad da vam ne smetam. Odoh ja na terasu. Aron me čeka da mu iščetkam grivu i da ga češem iza ušiju.

Pričala im je o ocu, Lazaru, Hercegovcu i majci Anđeliji, Crnogorki iz Kotora. Milošu i Danilu, sinovima i kćerki, Dajen, a onda se ispravila i Dajen nazvala pravim imenom Dijana.

„Dijana je najmlađa od troje đece i jedina koja se preselila iz Perta na drugi kraj Australije, na Gold Koust. Sve troje moje đece, rekla bi crnogorskim akcentom, svoje majke, su različiti, samo su svi stasom na Lazara, kršni Hercegovci, visoki i naočiti. Zato Stjuart djeluje da je nizak. Ne, on nije nizak, samo je niži od Dajen, teško joj je bilo naći ravnoga sebi, po visini. Sinovi su ćerali basket, a Dajen netbol, ali su pred kraj studija batalili, a oko bacili i pažnju usmjerili na neke druge, životnije stvari, obaveze i hobije.

Moj otac, Lazar, nije ni posle puno godina puno odmakao u engleskom jeziku, svoj je koristio samo u razgovoru sa svojom Anđelijom, mojom majkom, ali je zato dobro savladao i vladao talijanskim, družeći se i na poslu i prije i poslije sa Mariom, Talijanom iz Napulja. Mario ga je i uvukao u rad na dokovima Frimentla, a potom kod nekih Talijana u kožari.

Ni sa kućom nije želio puno odmać’ od Frimentla. Tu blizu, iza komjuniti barake, koju je dijelio sa Mariom i njegovom porodicom, kupio je trošnu brvnaru, pokrivenu korugejt ajronom. I voda i toalet su bili napolju, a u kući, mi.

Ljeti nesnosna vrućina, a zimi bi stegla studen, pa smo se mi djeca grlili kao mačići, u nekim čohanim odjelcima, kao trenerke, da se ugrijemo. Daljina, vrijeme, trka za egzistenciju, učinjeli su da je veza sa bivšom domovinom prvo blijedjela, a potom nam se makla ispred očiju i misli.

Mi djeca smo sve više uočavali, prepoznavali i prihvatali svoju novu domovinu, Australiju, a Lazar i Anđelija sve više očajavali za starom. Nijesmo vidjeli kako smo bili raspolućeni, i opet, na svoj način i čitavi i uspravni i srećni.

Nikada više nijesu bili u svom starom zavičaju i umrli su a da nijesu dosanjali taj san. Moja dobra majka je više patila za svojom Dobrotom, sjeverno od Kotora, nego otac za Hercegovinom.

Ona, kada god bi se sjetila Dobrote i Kotora, viđela je ljepotu Boke, a otac je potirao sjećanja jer iz njih je navirala samo bijeda, jad, glad i čemer. Majka je sjedila, jadna u kuću i kroz prozor upinjala pogled na pučinu, sve čekajući da nešto izroni: Crkva Svetog duha, Pjaca od salate, Trg od drva, Pjaca Svetog Tripuna. Ništa od njena Kotora.

Pogled joj se zamuti i suzama razlije, pa više ne može gledat`, ma koliko se upinjala i samo tare suze. A sjutra opet. Pa joj se opet učinje da vidi kako pomorci, u povratku s dugijeh putovanja, polažu kamenje, kakono legenda nalaže, uz ostrvo Gospe od Škrpjela, da se održi i uveća.

Otac je skakao s posla na posa’, nije ima vremena ni misao otpratit’ preko okeana, pa mu je to pomutilo, ali i istupilo, žal za familijom i porodičnom kućom, zadrugom, kako mi je govorio, tamo u Hercegovini. Tada se brodom putovalo i preko dva mjeseca.

Poslije drugog svjetskog rata, duplo kraće, 30 do 35 dana. Pisma urijetko, par puta godišnje, a kasnije jedno u par godina. Između dva pisma, jedna očeva sestra i troje bratove djece bi umrlo, što od gladi, što od bolešćura.

Tamo se od starosti urijetko umiralo. Da mu srce prepukne. Jedan po jedan ventil, kao hercegovačke rijeke, ponornice bi nestajao, i nostalgija, i želje i sjećanja. Život se osovi i usmjeri na nove potrebe i navike, a djeca i briga za njih potrga i potra sve tragove veza, sa starim zavičajem.

Pedesetih, kada su dobili i telefon, više nijesu imali, tamo, koga zvati. Nestali su rođaci, mog oca Lazara, koji je bio najmlađi od braće i sestara. Utihnu i zataji crnogorska plemenska pripadnost, moje majke, jaka ka uže prekookeanskih brodova, na navezu u Frimentlu, u mom Pertu.

Treća generacija zauvijek gubi domovinu, kulturu, jezik i običaje svojih đedova, a uzrasta, k’o čvrsto, visoko i razgranato stablo, australskog, gam drveta, pripadnost novoj zemlji. I to je to
I sve izblijedi, baš kao na starim fotografijama hercegovačkog krša i bokokotorskog zaliva i nekih sitnih lica sa okruglim crnogorskim kapama.

Dajen je do četvrte godine znala dosta naših riječi i pomalo i pričala. Nije se mrdala od babe, a baba nije prestajala da je podučava, naški. Bilo je to bokeljsko akcentovanje, gotovo, narječje, sa puno iskvarenih italijanskih riječi i izraza. Poslije bi moj otac Lazar, peglao iz Dijaninog sjećanja i, kao kukolj iz žita izbacivao sve stranjske riječi. Svaki dan bi joj do u sitni detalj, pričala od polaska iz luke Kotor, do dolaska u Australiju.

Njoj su najviše o tome pričali i ne znajući da će ona prva to sve zaboraviti. A onda je krenula u vrtić i predškolsko. Naški je i dalje razumjela, ali više nije govorila, samo bi, kao robot, ustala i uradila šta joj se reče. Poslije desete godine više nije ni razumijevala naš jezik, a nije je ni ima’ ko podučavat’.

Umrli su prvo moja majka, Anđelija, a poslije tri godine i moj otac Lazar. Da vi pravo rečem, ja nijesam nastavila da ih učim, a njen otac je bio Irac. Poštovao je Srbe, zbog oba svjetska rata, ali ne i njihov jezik u svom domu. Dajen teško umije izgovorit ime svog djeda Lazara, a babe Anđelije, nikako. I moje kršteno ime Marija, se prometnu, ni sama ne znam kako i kad u Meri.

Sinovi moji još nešto znaju naški u tragovima. Stariji Danilo, Den, stoji nešto bolje od Majkla, djedovog Miloša. Kad god bi baba i djed dolazili do nas, djed Lazar je baba Anđeliji govorio: „A su`čim ćemo pred Miloša, tražeći neki bombom, kocku šećera, bilo šta, i uvijek je koristio te riječi velikog Njegoša.

Treća generacija zauvijek gubi domovinu, kulturu, jezik i običaje svojih đedova, a uzrasta, k’o čvrsto, visoko i razgranato stablo, australskog, gam drveta, pripadnost novoj zemlji. I to je to.

Ne zamjerite mi što vas ugnjavih. Željela sam da znate, a pogotovo što sad mene znate, pa da ne osuđujete Dajen, što naški ne zna ni misliti ni govoriti. Sirota, sve je obrisala i maknula iz ambara svoje pameti i zapamćenja. To nije bila njena volja, nego meljivo točka života.

Ostaće mi vječiti žal, što će se priča O Lazaru i Anđeliji, a s njima o Hercegovini i Crnoj Gori utrnuti, k’o svijeća na promaji, kad ja odem.”

Lazar Kovačić, Gold Koust, Kvinslend, Australija, „Politika“

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

Pogledaj komentare (1)