Kada je evropski predstavnik za spoljnu politiku, Žozep Borelj, opisao sastanak Evropske politicke zajednice kao jasan signal da je Rusija izolovana i da će pokušati da „stvore novi poredak bez Moskve“, on je dao jedno od važnih, ako ne i navažnije obeležje ovog praškog skupa, ocenjuje novinar Dragan Bisenić u autorskom tekstu za Tanjug.
Bisenić uz ocenu da je ovo prvi koji priznaje da nastaje na antiruskoj platformi, ističe da se na Baliju sledećeg meseca održava se Samit G 20 gde je moguće da počne proces „nove pogodbe“ izmedu Moskve u Vašingtona, a ukoliko toga ne bude, smatra , rađanje „antiruske Evrope“, značiće automatski, po prvi put u poslednjih 300 godina, stvaranje antievropske Rusije.
Bisenić piše:“Borelj je precizirao da ce se na skupu „tražiti novi poredak bez Rusije“. Zatim su gotovo svi ucesnici u svojim posebnim izjavama potvrdili da je okupljanje na inicijativu francuskog predsednika Makrona, pokazalo da je „Rusija sada sasvim izolovana“.
To je ucinio i inicijator, francuski predsednik Makron. Bez obzira na to, ovaj forum ima znacajne konstruktivne kapacitete. Tako je i došlo do prvog susreta turskog i jermenskog predsednika u istoriji.
Uoci skupa u Pragu, Borelj je elaborirao svoju novu platformu prema Rusiji.
U njoj je obrazlagao kako se Putin suocava sa porazom na bojnom polju, rastućom domaćom opozicijom i rastućom izolacijom spolja. Za govor kojim je ruski predsednik proglasio mobilizaciju i najavio referendume u četiri oblasti. Borelj je rekao da je „gotovo nadrealni koktel divljačkih pretnji, zavereničkog razmišljanja i fantasticnih optužbi“, što je „sugerisalo da je reč o čoveku koji je toliko izolovan da se davi u osećaju žrtve i koji je izgubio dodir sa stvarnošću“.
Evropski predstavnik je na ovaj nacin pokušao da objasni šta je smisao i kakav je odnos Evropske politicke zajednice prema ostalim organizacijima koje već postoje na evropskom tlu. Zamisao o Evropskoj politickoj zajednici nastala je usred ukrajinske krize, pa je od pocetka jasno da ce u sadašnjim okolnostima imati „aniruski karakter“. Borelj je precizirao da je „ u doglednoj budućnosti i verovatno sve dok je Putin na vlasti, nemoguće zamisliti novi bezbednosni poredak ili „arhitekturu mira“ u Evropi ciji bi sastavni deo bio ruski predsednik Putin, poštujući ponovo zajedničke principe. Rusija ostaje geografski sused i član međunarodnog sistema – ali upravo sada moramo da izgradimo Evropsku politicku zajednicu bez Putinove Rusije“, pozvao je Borelj.
Postoji fundamentalna razlika izmedu Rusije i Evrope u razumevanju vremenskog okvira ovog procesa. U Rusiji smatraju da je ovo veliko finale i kraj oblikovanja sveta „bez Rusije“, dok zapad polazi od toga da je to tek pocetak. Koncept „sveta bez Rusije“ koji nastaje kao rezultat „politicke kratkovidosti“ prvi je još 2008. uocio Jevgenij Primakov, koji je na tu temu napisao i knjigu istog naslova.
Primakov je naveo: „Težnja da se Rusija izbriše sa spiska velikih sila, da se potcenjuje njen potencijal, dinamika iperspektive razvoj, može se smatrati samo politickom kratkovodošcu“. Evropska politicka zajednica je specificno okupljanje i prvi forum koji nastaje i koji priznaje da nastaje na antiruskoj platformi. Takvi su, recimo, bili skupovi razlicitih organizacija iz pedesetih godina kada je Hladni rat tek pocinjao i koji su imali zadatak da ga oblikuju na ideološkom frontu. Praški skup je održan u trenucima koji, što se tice stanja na frontu, nisu najpovoljniji za Rusiju i kada Ukrajina po prvi put uspeva da vrati zauzete teritorije.
U tom smislu, bio je to dodatak na rašireno osecanje ruske septembarske inferiornosti.
Ova ideja dolazi nakon kontinuiranog nastojanja u Ujedinjenim nacijama da se Rusija suspenduje ili izbaci iz clanstva UN ili da se izbaci i da joj se oduzmu ovlašcenja u Savetu bezbednosti. Rusija je vec napustila Savet Evrope, tako da prakticno više nema ni jednu institucionalnu vezu sa Evropom.
Evropska politicka zajednica, kako se cini, trebalo bI u perspektivi da ima i izvesne bezbednosne funkcije, pa bi prema tome mogla da bude neka vrsta OEBS-a, samo bez SAD i Rusije, koje se obe nalaze van ove šeme.
U važnoj dimenziji, ovo je još jedan pokušaj oblikovanja Evrope kao nezavisnog i autonomnog entiteta na globalnoj sceni, „alternativna Evropska unija“ pod francuskim vodstvom, u okolnostima koje su pogodne za jačanje evropskog jedinstva i identiteta nasuprot spoljnim faktorima.
Što se tice Rusije, prilično je jasno da njena konfrontacija sa Ukrajinom vodi do konsolidacije zapada. Evropska politička zajednica, međutim, ne izražava stvarni odnos zapada koji sada postoji prema Ukrajini jer su SAD predvodnik globalne koalicije za njenu podršku.
Iskljucujuci Rusiju, Evropska politicka zajednica, istovremeno, doduše malo manje vidljivo, „odseca“ i SAD od Evrope.
Evropa je sličan pokušaj imala na kraju Hladnog rata, kada je želela da se oslobodi NATO i američkog prisustva, razvije tadašnju verziju „strateške autonomije“ preko Zapadnoevropske unije i jačanja OEBS-a, ali nije uspela u tome. To je takođe bila francuska inicijativa, koja bi vodila smanjenju uloge NATO u Evropi, ali koja je prekinuta odsecvnom reakcijom britanske premijerke Margaret Tačer: „Ne otkazujete polisu osiguranja kuće samo zato što je bilo manje provala u vašoj ulici u poslednjih 12 meseci!“
Današnja Evropa je, naravno, drugačija od tadašnje Evrope. U međuvremenu je nastala Evropska unija, stvoreni su brojni mehanizmi koji su ojačali proces evropskog odlučivanja, a Evropska unija je u više kriza pokazala da je sposobna da se nosi s njima. Za Evropu je pitanje da li je takvom razvoju i uspehu evropskog projekta, Rusija nešto doprinela ili nije i da li Evropa ima nešto da izgubi zbog toga što će biti odvojena „antiruskim zidom“?
Ako nema, onda Evropa može da nastavi dalje sama. Opet, to ne otklanja pitanje šta će biti sutra, kada se bude tražilo politicko rešenje, osim, naravno, u slučaju da se sve ovo završi „porazom ruske vojske“ i njenim „ociglednim kolapsom do Božica“ kao što tvrdi admiral Ben Hodžis, čime će političko rešenje bilo predodređeno.
Ovih dana s turske strane, koja je od početak sukoba u Ukrajini, najbliža Moskvi, dolaze jasniji obrisi o tome šta hoće Rusija. Ruska percepcija je da je Rusija devedestih, Rusija Gorbačova i Jeljcina prestala da postoji. Postoji „nova Rusija“, postoji „novi svet, postoji „nova realnost“ i oni žele da imaju „novu pogodbu“. Ili, kao što je to svojevremeno formulisao americki ekspert za Rusiju, Majkl Spekter, „završen je period kada su se SAD odnosile prema Rusiji kao prema Jamajci“.
Sledećeg meseca na Baliju održava se Samit G 20 na kome će se naći američki predsednik Bajden, ukrajinski predsednik Zelenski, a možda i ruski predsednik Putin. Američki predsednik potvrdio je da će „možda“ da razgovara sa ruskim predsednikom, a Kremlj sa svoje strane da još „razmatra“ format svog učešća.
Nije dakle, nemoguće, da na Baliju počne proces „nove pogodbe“ izmedu Moskve u Vašingtona. Evropa po prirodi stvari, mora da bude njen deo. Njome bi trebalo da se razjasni, šta se sme,a šta se ne sme, kojim državama će se priznati teritorija, a kojim neće.
Ukoliko se događaji ne budu kretali u tom pravcu, rađanje „antiruske Evrope“, značiće automatski, po prvi put u poslednjih 300 godina, stvaranje antievropske Rusije. Amerikanci sada tvrde da je ,nova Rusija“ još jedna „džinovka Severna Koreja“, koja će biti „paranoična i ljuta“. Ali za razliku od Severne Koreje, ruska verzija će se širiti u 11 vremenskih zona – od Arktickog do Crnog mora i od granica „slobodne Evrope; do granica Aljaske – sa hiljadama nuklearnih bojevih glava. Na granici sa takvom Rusijom, evropska „3B“ – blagostanje, bezbednost i bezbrižnost mogu da budu samo daleki san“.
(Tanjug)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com