Proces tranzicije u koji je srpsko druลกtvo duboko zagazilo, kao i znatne promene u ekonomskoj i politiฤkoj strukturi zemlje, ali i percepciji prostornih i razvojnih potreba, doneli su i donose i niz dilema i inovacija u naฤinu upravljanja gradovima Srbije i u koncipiranju novih arhitektonskih poduhvata u njima.
Veฤa orijentacija na rentabilnost, postulati ekonomske i ekoloลกke odrลพivosti koji dobijaju sve veฤi znaฤaj, kao i pokatkad surove ali suลกtinski neizbeลพne zakonomernosti kapitalistiฤke privrede i neumoljivog principa selekcije najboljih i najjaฤih, doneli su nove vetrove i u ovdaลกnja arhitektonsko-urbanistiฤka promiลกljanja.
Bez pretenzija da otvaramo Pandorinu kutiju u kojoj su skrivene sve zamke i sloลพenosti ovog procesa, pokuลกaฤemo da vam predstavimo samo jedan beogradski primer, koji, meฤutim, reฤito govori o tome koliko je sloลพen splet okolnosti u kojima mnoลกtvo aktera โ profesionalnih, politiฤkih, kulturnih, ekonomskih i raznih drugih โ pokuลกava da uzme ลกto veฤi deo kolaฤa za sebe, neretko imajuฤi ciljeve posve drugaฤije, pa i direktno suprotstavljene namerama drugih grupa i aktera.
Bombardovanje Beograda, premda znatno „milostivije“ nego u sluฤaju nekih drugih srpskih gradova (Novog Sada, recimo), ostavilo je znatne posledice u njegovoj fiziฤkoj strukturi, naroฤito ozbiljnim oลกteฤenjem koje je pretrpelo nekoliko gradskih prepoznatljivih simbola i markera (Generalลกtab, Komanda vazduhoplovstva, MUP, Vlada Srbije…). Jedna od najozbiljnije naruลกenih zgrada svakako je Poslovni centar „Uลกฤe“, joลก uvek meฤu Beograฤanima poznatiji kao CK, po svojoj nekadaลกnjoj funkciji. Sluฤaj i sudbina ove zgrade u sebi odslikavaju svu sloลพenost situacije u kojoj se gradovi Srbije, raspeti izmeฤu javnog i privatnih interesa, danas nalaze. Snaลพan prodor kapitala u ovoj oblasti gotovo nezajaลพljivo grabi sve pred sobom, a regulatorni mehanizmi osiromaลกenog druลกtva na taj kapital ne mogu biti imuni.
Dakle, odmah posle bombardovanja se, zajedno sa ostalim poruลกenim objektima, otvorilo pitanje i ovog, ako po simboliฤkom sadrลพaju i diskutabilnog, po gabaritima, poloลพaju u gradskoj matrici i njegovoj silueti, svakako markantnog, ลกtaviลกe โ dominantnog objekta. Ideje su iลกle od morbidnih, ideoloลกki obojenih predloga da se zgrada saฤuva u postojeฤem obliku kao svedoฤanstvo vremena i dogaฤaja, do, takoฤe ideoloลกki obojenih ali neลกto razumljivijih predloga da se ukloni sa lica zemlje kao simbol totalitarizma (ovi predlozi naroฤito su se pojaฤali posle oktobra 2000). Negde u meฤuprostoru ta dva ekstrema levitirali su stavovi struฤne javnosti, pritisnute tada totalitarnim reลพimom ali i suoฤene sa objektivnim profesionalnim problemima koji bi se u ovakvoj situaciji nametnuli i u druลกtvima mnogo bogatijim i zdravijim od naลกeg: nedoumice, sumnje i premiลกljanja u pogledu statiฤkog integriteta, rentabilnosti rekonstrukcije, moguฤnosti adaptacije, preoblikovanja i/ili prenamene zgrade. Obiฤno se ukazivalo na to da ova zgrada jeste optereฤena svojom proลกloลกฤu i korespondentnim aspiracijama koje je arhitektonsko oblikovanje trebalo da izrazi, ali i na ฤinjenicu da se, objektivno uzevลกi, radi o jednostavnom, neutralno oblikovanom objektu, koji celinom svoje pojavnosti ฤini neizostavni deo urbane memorije grada. U meฤuvremenu, na zgradi nisu bile preduzimane bilo kakve mere sanacije niti ispitivanja koja bi objektivno pokazala stepen oลกteฤenja i tako olakลกala ekonomsku analizu. Paradoksalno i suprotno svim oฤekivanjima kako struฤne javnosti tako i Beograฤana uopลกte, demokratske promene nisu skinule veo tajne sa ovog i sliฤnih sluฤajeva. U takvim uslovima, ฤarลกija je vrlo brzo uspela da rasprede priฤe o buduฤnosti ovog objekta, po prirodi svoje visine i uoฤljivosti, interesantnog mnoลกtvu Beograฤana koji tom trasom svakog dana idu na posao, u ลกkolu, pozoriลกte, noฤni ลพivot… „Kalkulacije“ su se kretale u rasponu od ยฑ10 spratova, pri ฤemu su se o potencijalnim investitorima, ali i buduฤoj nameni objekta mogle ฤuti zaista najneverovatnije kombinacije.
Nastaviฤe se.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com