BEOGRAD – Dijalog poetika, naslovljen „Pišem, dakle postojim“, pesnika Matije Bećkovića i Dragana Jovanovića Danilova počeo je danas na Beogradskom sajmu knjiga poezijom, a nastavio se razmatranjem značaja, smisla i uloge poezije i pesnika danas.
Danilov je za pročitao svoju pesmu „Bake“, a Bećković portret „Vlaja iz Glibavca“ iz svoje nedavno objavljene zbirke „100 mojih portreta“.
U nadahnutoj razmeni mišljenja, dvojica pesnika različitih generacija i poetika, koje povezuje činjenica da su voljeni i među kritičarima i među širom publikom, ukazali su da je „poezija mleko maternjeg jezika“, „da propadaju zemlje koje nemaju pesnike“, „da je poezija život“, a njeno čitanje i pisanje „borba za dušu“.
Danilov je Bećkovića nazvao „krvopilnim radenikom u poslu“ i „prevejanim prapametnim liscem u jeziku“, koji je spojio „dionizijsku radost pisanja sa germanskom posvećenošću poslu, što retko ide zajedno“, a najlepše kod njega je, kako je primetio, što je sve začinjeno zrnom humora i što je sposoban da estetski upravlja apsurdom.
Bećković je primetio da je Danilov još u požeškoj gimnaziji počeo od knjige pa krenuo ka sebi i da bi došao do svojih „Baka“, morao je da „prepliva brdo knjiga i ko zna čije sve babe da bi došao do svojih pesama“.
„Mnogi pišu tuđe pesme, a ko se trudi da piše svoje pesme pravi je svedok i sudija, a Danilov je to postojao iz knjige u knjigu, a njegov jezik sve rečitiji“, naglasio je Bećković.
Primetivši da je parolu o Kosovu „Nijedna te se duša nije odrekla“ napisao neki pesnik, to bi bio najbolji stih naše posleratne poezije, rekao da je svaki čovek na neki način pesnik i da o poeziji ne treba govoriti.
„Poezija govori sama o sebi. Svako opisivanje poezije je vrsta skrnavljenja, svaki govor o poeziji je suvišan“, naglasio je Bećković.
Danilov je rekao da piše iz lične obesti.
„Pisac stvara iz života. Svi veliki slikari su slikali po modelima i književnost je krenula niz brdo kada je prestala da gleda žive modele“, ocenio je Danilov.
Bećković je skrenuo pažnju na to da je jezik najveća tajna i da je nejasno zašto se do jednog kamena govori jednim jezikom, a od drugog kamena drugim.
„Pesnici su sinovi jezika, ali danas postoji jedan jezik u svetu i svi manji jezici su ugorženi. Ali taj dominantni jezik i nije jezik, to je 100-200 reči kojima se ljudi sporazumevaju, ali ne govore, a deca su to redukovala na nekoliko grimasa“, upozorio je Bećković.
Poezija, kaže, nije što je ranije bila, ona je „proširila svoje posede, svoja imanja“, i pesme su postali i sadržaji za koje poezija vekovima nije znala.
On je podsetio da je Momčilo Nastasijević rekao da „na koji zvuk drhtiš te si majke sin“ i naglasio da se pesme pišu na maternjem jeziku.
„Poezija je mleko maternjeg jezika. Propadaju zemlje koje nemaju pesnike“, rekao je akademik Bećković koji je i otvorio Sajam knjiga pre dva dana.
A Danilov, na pitanje šta je za njega poezija, rekao: Poezija je kada Momčilo Nastasijević napiše „Lek si, bolujem te sam“ i kada Bećković napiše „Jedino tebe nema, a samo ti postojiš“.
Sve se na svetu menja, konstatuje Bećković, ali se pesme pišu kao pre svih stoleća – „potrebno je parče papira, olovka i jedna ruka, ako je treća“.
Danilov se nadovezuje: „U poeziji se na malom prostoru rešavaju velike strmoglave tajne“.
„Hrabro je danas pisati poeziju posle svih velikih pesnika, ali poezija mora da živi kroz kult govorenja. U glasu vidim život poezije“, kazao je Danilov.
Na pitanje moderatora Milomira Gavrilovića zašto je poezija danas potrebna čoveku, Bećković se zamislio i kratko odgovorio „to je život“.
danilov poeziju smatra najvitalnijim delom srpske kulture koji čuva magijsku misao koju je progutala digitalna apokalipsa.
„Čitanje i pisanje poezije je borba za dušu“, zaključio je Danilov.
(Tanjug)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com