U trendu

Kako se leči nevoljno i nekontrolisano mokrenje?

Terapija nevoljnog i nekontrolisanog mokrenja (stres urinarne inkontinecije) može se podeliti na nehiruršku (konzervativnu) i hiruršku terapiju.

Nehirurško lečenje podrazumeva lečenje lekovima grupe alfa-adrenergika. To su lekovi koji dovode do opuštanja mišića mokraćne bešike i samim tim bešika može da primi veću količinu mokraće. Kontrakcije mišića bešike su slabije i samim tim je i nekontrolisano mokrenje ređe. Ovi lekovi nisu mnogo efikasni, a imaju i dosta sporednih efekata kao što su sušenje usta, zamagljeni vid i opstipacija (zatvor).

Davanje estrogena je ranijih godina bilo dosta popularno pošto estrogen deluje na povećanje otpora u izvodnoj mokraćnoj cevi i samim tim je nekontrolisano mokrenje smanjeno. Dugotrajno davanje estrogena povećava, međutim, rizik od nastanka raka dojke.

Vežbe mišića poda karlice, elektrostimulacija tih mišića, biofidbek (vežbanje mišića poda karlice pri čemu pacijent može na ekranu da vidi koliko jako steže mišiće, što ga stimuliše da uporno i dugotrajno vežba), kao i promena rutinskog ponašanja prilikom mokrenja – mogu olakšati teškoće prouzrokovane ovim stanjem.

Hirurško lečenje nevoljnog i nekontrolisanog mokrenja (stres urinarne inkontinecije) daleko je uspešnije od nehirurškog. Postoji više vrsta ovakvog lečenja, što ukazuje na to da nijedno nije idealno.

Periuretralne injekcije koriste se već decenijama. To je vrlo jednostavna metoda koja se radi ambuilantno i sastoji se u ubrizgavanju kolagena, silikonskih mikroimplanta ili autolognog masnog tkiva u okolinu izvodne mokraćne cevi, menjajući njenu unutrašnju konfiguraciju. Na taj način se povećava otpor mokraći, koja teži da nekontrolisano otiče iz mokraćne bešike. Poboljšanje se javlja u 48% slučajeva neposredno posle ubrizgavanja i nekoliko meseci posle, dok je dugoročno taj procenat mnogo niži.

Osnovni principi hirurškog lečenja imaju cilj da preduprede spuštanje uretre (izvodne mokraćne cevi koje nastaje prilikom povišenja abdominalnog pritiska, tako da se ugao između moraćne bešike i izvodne mokraćne cevi ne bi promenio).

Najuspešnije operacije su tzv. suspenzija vaginalniog zida po Barču i podmetanje fascije mišića između stidne kosti i zida vagine – tzv. pubovaginalna omča.

Ugradnja veštačkog sfinktera bešike pokazuje odlične rezultate ukoliko ih radi iskusni hirurg. Međutim, kod žena koje su imale više prethodnih operacija zbog inkontinecije, ova metoda pokazuje visoki procenat komplikacija.

Trideset do pedeset procenata žena koje imaju nevoljno i nekontrolisano mokrenje (stres inkontinenciju) žali se na učestalo mokrenje, hitan nagon za mokrenjem i sledstveni gubitak mokraće. Ti simptomi pokazuju znake tzv. mešovite inkontinencije.

Neobično je važno postaviti pravilnu dijagnozu, jer od toga zavisi pravilno lečenje i izbegavanje nepotrebnih hirurških zahvata.

Srodni članci:

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

Pogledaj komentare (1)