Prilikom komunikacije neki ljudi ฤe dodirivati druge, a biฤe i onih koji ฤe tu vrstu intimiziranja smatrati neprihvatljivom. To dobrim delom zavisi od sredine u kojoj ste, ali i od liฤnih sklonosti.
Recimo, u Francuskoj ili Italiji – kulture koje se smatraju „toplijim“ – sasvim je normalno dodirivati sagovornika tokom razgovora, i to ฤe raditi i muลกkarci i ลพene (biฤe i meฤusobnog dodirivanja izmeฤu muลกkaraca), bez ikakvih zadnjih namera i iskazivanja nedoliฤnih sklonosti. U takvim kulturama, ukljuฤujuฤi i ล paniju, ฤest je sluฤaj i da se ljudi obraduju kad vide dete koje drลพite u rukama, i da ลพele da ga pomiluju – i tu nema nikakvih negativnih namera ni ruลพnih sklonosti, to je samo ideja da deca treba da budu maลพena i paลพena.
S druge strane, u „hladnijim“ zemljama (hladnijim po temperamentu, ne nuลพno po klimi), kao ลกto je Britanija, muลกkarci jedan drugog neฤe dodirivati u toku razgovora; svaki takav pokuลกaj biฤe smatran u najmanju ruku nepristojnim. Na fudbalskom stadionu, doduลกe, dodir je prihvatljiv – onaj muลกki, zagrljaj uz poljubac – dok se proslavlja gol. Pokuลกaj istog takvog dodira u, na primer, kafani doneo bi dosta nevolja onome ko to proba.
Kod nas se dodir izmeฤu muลกkaraca prilikom komunikacije uglavnom izbegava, sliฤno kao i kod Britanaca – i, opet kao i kod Britanaca, prihvatljiv je dodir na utakmici. Mada, ta vrsta „muลกkog dodira“, kao i pljeskanje po leฤima, prihvatljiva je i u kafani, kada se neลกto slavi (gol tima za koji se navija, roฤenje deteta…). ลฝene su neลกto sklonije meฤusobnom dodirivanju, barem kada se radi o koliko-toliko bliskim osobama.
Naravno, ovo su bila uopลกtena pravila – i tamo gde je dodir opลกteprihvaฤen naฤi ฤe se uvek i oni kojima je to neprijatno, baลก kao ลกto ฤe se i tamo gde se na dodirivanje gleda s neodobravanjem naฤi neko ko je sklon dodirivanju sagovornika, ili mu dodir jednostavno jako prija.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com