Svaki boravak u sferi javnog danas je pomalo traumatiฤan: guลพva u autobusu, veฤito blato po cipelama sa veฤito kaljavih ulica ili odlazak u javni WC predstavljaju samo neke od situacija u kojima bivamo lako izvedeni iz takta. To se posebno odnosi na higijenu javnih prostora – izvan paranoje tipa „antraks“, i sam pogled na nedefinisane teฤnosti ili fleke u pojedinim momentima stvara prirodan oseฤaj gaฤenja.
Odlazak u javni WC predstavlja poseban problem, u veฤoj meri za ลพene nego za muลกkarce. Ideja o „ฤistoj“ klozetskoj dasci odavno je zamrla, tako da je jedina varijanta – ฤuฤanje iznad nje. Ta egzibicija zahteva popriliฤnu kondiciju, kao i veลกtinu (niลกanjenja), ลกto u kombinaciji deluje obeshrabrujuฤe. Zatim, stalni nedostatak osnovnih sredstava (papir, sapun, ponekad i voda) dodatno destimuliลกe ideju o upotrebi WC-a, te mnogi biraju drugu varijantu – „ฤutati i trpeti“.
Loลก oseฤaj nakon prinudne upotrebe javnog prostora ne mogu da zatome ni miriลกljave maramice, niti specijalna sredstva za suvo pranje ruku. Jednostavno, „kultura“ intimnih situacija viลกe ne postoji (ako je ikada i postojala). SF moguฤnosti poput senzora koji menjaju plastiฤnu traku na dasci WC ลกolje ili automatskog puลกtanja vode na svakih pet minuta postoje (ponegde) na Zapadu, a nama preostaje da se nadamo minimumu (koji se ogleda u sreฤi da, gle, WC ima aparat za suลกenje ruku).
O nekakvim female friendly prostorima zasad nema ni govora. Jedina moguฤa strategija je – snabdeti se svim pomoฤnim sredstvima, duboko udahnuti i pokuลกati da boravak traje ลกto kraฤe. Do nekih sreฤnijih vremena…
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com