U trendu

“Cement Beograd”: Zanosna tehno žurka u BDP-u

BEOGRAD – Neobična diptih predstava „Cement Beograd“ bazirana na drami Hajnera Milera, u režiji Sebastijana Horvata, premijerno je izvedena sinoć u Beogradskom dramskom pozorištu pred oduševljenom publikom koja je na kraju pružila glumcima duže ovacije.

Novi pozorišni projekat zapravo predstavlja nastavak, odnosno završni čin trilogije ili triptiha koje su činile predstave „Cement Ljubljana“ i „Cement Zagreb“ odigrane tokom pandemije upravo u tim gradovima, a slovenački reditelj Sebastijan Horvat ovim zaokružuje priču poznatog nemačkog dramatičara Milera.

Donekle slično prethodnoj premijeri „Tiho teče Misisipi“ Vladimira Tabaševića, u režiji gosta iz Hrvatske Ivice Buljana, tako i „Cement“ pripada posebnoj vrsti teatra postmoderne, avangarde, donekle podžanru političkog teatra, jedino što u ovom scenskom delu ima drugih nijansi i „rukavaca“.

Delo je podeljeno na dve celine, dva kompletno odvojena poglavlja, što čini da je ova predstava sastavljena od dve kao pravi diptih. One su u potpunosti priče za sebe, jedino što donekle imaju tematske povezanosti, mada u veoma tankim valerima.

U prvom delu nastupaju isključivo mladi glumci koji izražavaju svoje stavove, uzvikuju parole, vezani su za savremeno podneblje, u kome se bune, raspravljaju, sve u naznakama, crticama, obrisima, dok ne počnu da igraju uz glasnu tehno i rejv muziku.

Osim nekoliko uzvikivanja na mikrofone, što liči na stil reditelja Andraša Urbana ili hrvatskog autora Olivera Frljića, ostatak predstave je isključivo ples, ples, i samo ples uz zaraznu muziku koja nema kraja.

Svaka čast na neverovatnoj izdržljivosti svim tim mladim nadama kojima nije bilo teško da duže od sat vremena praktično imaju snažan trening na sceni uz primamljive ritmove, kao da se nalaze u ogromnoj diskoteci u kojoj ne nameravaju da prestanu sa plesom.

Osim beskrajnog plesa koji pomalo besmisleno traje unedogled, kao da se publika nalazi na Beogradskom festivalu igre, ili bilo kom projektu teatra pokreta, neverbalnog pozorišta, te individue u pauzama imaju nekoliko vulgarnih momenata, gde se nagoveštava da će možda biti šokantnih detalja u nekim kontraverznim scenama.

Ipak, ta ideja o seksualnim slobodama se ubrzo napušta, i u tom smeru koji je jasno najavljen, ne dešava se ništa, osim oslobađajućeg, strastvenog, ritualnog plesa rejv muzike.

Duboki naklon glumcima koji su ovde bili u ulogama nadljudskih plesača – Ivan Zablaćanski, Emir Ćatović, Nedim Nezirović, Isidora Simijonović, Marija Pikić i Bojana Stojković.

Zanimljiva rediteljska postavka i originalno rešenje je postupak da na scenu izađu svi radnici koji postavljaju pozornicu, donose kulise, scenografiju, dok mladi i dalje kao hipnotisani i omađijani igraju uz buku i bes nezaustavljive i privlačne muzike.

Drugi deo je intimna duo drama starijeg bračnog para u Beogradu, gde ima malo aktuelnosti i oko kovid-19 situacije, ali ne baš vešto realizovano, gde apsolutno dominira doajen srpskog glumišta Miodrag Miki Krstović.

Uz njega, nakon nekoliko decenija pauze odsustva iz Beograda, nastupa slovenačka glumica Milena Zupančič, i njih dvoje igraju skladan i miran par sa prividno nevažnim problemima.

Demencija muža se na više načina manifestuje, što izaziva smeh u sali, i zaista je tu i izražena simbolična, višeslojna komika, koja je dobrim delom istisnula ostale linije pravolinijske drame. Inspirisan komadom Hajnera Milera, dramaturg Milan Marković je stvorio simboličan tekst koji za razliku od prve celine gde je u prvom planu tehno žurka, ovde barem ima dijaloga i pozorišta u klasičnom pogledu, negde na granici iluzija, fantazija i realizma, znatno bolji deo.

Svakako BDP je u prestonici tokom pandemije najproduktivnije pozorište, jer će samo u aprilu izvesti ukupno pet novih produkcija, i čekaju se još „Baal“ (15.04.) i „Divlje meso“ (24.04.).

(Tanjug)

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

Pošalji komentar