Ljudi stoje ispred bioskopa. Pokuลกavaju da uฤu. Vrata su zakljuฤana. ฤovek na vratima objaลกnjava kako ne moลพe da ih pusti, jer je sala popunjena. Ali, ljudi imaju karte. Jedan od njih viฤe: „Mi imamo karte, to znaฤi da neko sedi na naลกim mestima“. Vratar: „Bilo je mnogo ljudi s propusnicama. Film je poฤeo, ne mogu da vas pustim, jer ฤete ometati gledaoce“. Normalno, nekome pada na pamet da treba dovesti bager, jer je drugaฤije nemoguฤe uฤi.
Ova scena se odigrala na ovogodiลกnjem Sedmom meฤunarodnom festivalu autorskog filma. I kao u onoj emisiji ลกkolskog programa za predลกkolski uzrast koju je vodio ลฝarko Koraฤ, zapitaฤemo se ko je ovde kriv. Odgovor: svi su krivi. Organizatori su podelili propusnice, a nisu razmiลกljali o tome da sala moลพe da bude rasprodata. Logika je prosta: ako podelite 100 propusnica, a sala ima 500 mesta, normalno je da pustite u prodaju ne 500, veฤ 400 ulaznica. Krivi su pomenuti gledaoci sa kartama: kasnili su. Krivi su svi koji po svaku cenu pokuลกavaju da uฤu na festivale, a pri tom nemaju karte. I onda se pozivaju na propusnice, kumove, rezoluciju 1244…
U najmanju je ruku glupo da organizator ne vodi raฤuna o prostim pravilima o broju karata i propusnica, a vrlo je glupo i dolaziti na film 15 minuta posle poฤetka istog. Normalan ฤovek se ne bi ni trudio da uฤe. Joลก normalniji ฤovek bi se potrudio da doฤe pola sata ranije. Ali svi ovde imaju opravdanje: teลกkih 10 godina koje smo proลพiveli, GSP, nesreฤno detinjstvo, zaveru Novog svetskog poretka…
Organizatori festivala su imali joลก „kikseva“ (jedan k“o nijedan). Npr. doฤete da gledate jedan film, naravno platili ste kartu, a saฤeka vas izmena programa. Ali, po starom dobrom srpskom obiฤaju, niko se ne ljuti. Gledaoci „upadaju“ u salu, „gladni“ filmske umetnosti (a moลพda i bukvalno gladni).
Da, guลพve su na ovom festivalu bile zaista velike. Gledalo se sve bez razlike. Poznati autori, nepoznati autori. Moลพda nije ni bilo vaลพno ลกta se gleda. I to nije tako loลกe. Uvek spremna za eksperimente, ovdaลกnja publika ume da oduลกevi. Svojim entuzijazmom, svojom upornoลกฤu, svojom voljom da uprkos loลกoj organizaciji, uprkos izmenama programa, uprkos GSP-u, uprkos tome ลกto nema ni za kartu, ipak odgleda film. I potpuno je neverovatno: Srbi ฤak i kad nemaju za kartu, uspevaju da kupe kartu. Autor ovog teksta se uvek pitao kako je to moguฤe. Bez obzira ลกto i sam proteklih 10 godina nije imao ni za kartu, filmove je gledao. Da li je 2+2=4? Na ovim prostorima veฤ dugo ne vaลพi ta jednaฤina, ali je barem vaลพila 5. oktobra ispred Savezne skupลกtine. Vidite, sve je veoma jednostavno. Kada se ฤovek sabere, onda je sabran. A kada je sabran, teลกko da mogu da ga pokradu.
Vratimo se festivalu i guลพvama pred bioskopskim dvoranama i unutar njih. „Pogled u svet“ se zavrลกio, ali je organizator odluฤio da priredi joลก 4 dana ekstra-projekcija. I opet, po nekoj uvrnutoj logici, dodatne projekcije se prireฤuju u najmanjoj biskopskoj sali u gradu! „Art Museum“ bioskop jedva i da moลพe da se nazove bioskopskom dvoranom. Pre liฤi na malo veฤu dnevnu sobu. Da se razumemo, nije to uopลกte loลกe mesto, ฤak veoma prijatno, ali… Opet guลพva, opet ljudi koji hoฤe da stoje, opet oni koji neฤe da stoje… I tako u nedogled. Ne znam zaลกto mi pada na pamet film Ace Petroviฤa (po kome je i nazvana glavna festivalska nagrada) „Biฤe skoro propast sveta…“. Ma, da se ne pravim mnogo tajanstven: taj film je esencijalna analiza ovog naลกeg prostora i mentaliteta. Apsurdno je da bude zanimljivije ispred bioskopa, nego u njemu. Ili moลพda tako treba da bude? Ili je moลพda zaista previลกe dosadno kada je sve dobro organizovano, kada nema improvizacije, kada kupite kartu, uฤete u bioskop, odgledate film? Pa, kad malo bolje razmislite, odgovor na ovo poslednje pitanje i jeste – DA.
Na slici: John Waters, krunisani kralj trash-a, koji je na festivalu bio predstavljen svojim najnovijim ostvarenjem „Cecil B. DeMented“. Napomena: njegov trash je niลกta prema naลกem.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com