Sve češće književnici pišu o slikarima, a istoričari umetnosti kao da su ustuknuli pa sve češće objavljuju knjižice sastavljene od tekstova objavljenih po novinama. Slikar je povod piščevom tekstu, u zavisnosti od pisca do pisca i od slikara do slikara. Kako se kome "zalomi". Istina, monografija se ne piše da bi hladno secirala slikarevo delo, već pre da ga slavi. Ipak, nije na odmet da istoričar umetnosti prepozna evetualne slikareve uzore, da mu zna prethodnike i situira ga u stvarni život. Milan Komnenić i Vladimir Dunjić, slikar o kom pisac piše – dobar su tim, satkali su pobednički dvojac: monografiju "Dunjić".
U poetske, nostalgične svetove kroz koje slikar vodi posmatrača sada ulazi pisac i naglas čita ove protsore kojima diše tišina, i zapisuje. Traži od dela do dela i od ciklusa do ciklusa, slikara za kog "slikati znači izaći iz sebe na neko vreme, jedan sat, jedan minut, trenutak…". Nalazi Komnenić i onu rafiniranu dozu Dunjićeve oporosti u portretima pred pustim gradovima. Otkriva tajne koje Dunjić sakriva pod velove i lepeze. Da li se na taj način postiže cilj monografije? I da i ne. Cilj svakako nije da umetnik bude potpuno definisan i spakovan za instant upotrebu. Treba, dakle, naći pravu meru. Pisac ga nalazi u onoj meri u kojoj ostaje još, na svu sreću, dovoljno prostora posmatraču da svojom maštom protumači ili, bolje rečeno, doživi atmosferu koja jeste i poetična, nostalgična pomalo i od prilike do prilike opora, ali svakad i svuda puna pritajene erotike.
I pisac i slikar – jedan tekstom, drugi slikom koja je povod rečima – ostavili su dovoljno prostora onom ko drži ovu raskošnu knjigu sa bezmalo dve stotine stranica, da sam krene ovim lavirintom, koji će nadalje rasti i bujati.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com