Ben Levril, novinar „Gardijana“ putovao je vozom ฤuvenom prugom Beograd – Bar, a ova nesvakidaลกnja avantura inspirisala ga je da napiลกe detaljan i duhovit putopis koji budi seฤanja i jugonostalgiju.
– Suton u Crnoj Gori, i voz iz Beograda koji probija svoj put kroz planine. Na padinama okupanim narandลพastim tonovima posednjih sunฤevih zraka, vide se sela โ idiliฤna slika zapaljenog plasta sena koji se dimi. U neฤemu ลกto bi trebalo da liฤi na vagon-restoran, dim cigarete, glasovi se nadvikuju i pivo koje kaplje na linoleum. Nezainteresovani kondukter posmatra putnike koji piju i prelepa brda kroz prozor, a onda se odjednom trgne i ponovo se nadlakti na ลกank – ovako Ben Levril zapoฤinje svoj putopis o monumentalnoj pruzi Beograd – Bar.
– Dobrodoลกli u jednu od najbolje ฤuvanih evropskih ลพelezniฤkih tajni. Nalazim se u vozu na relaciji Beograd-Bar, putovanje od 430 kilometara izmeฤu srpske prestonice i crnogorske jadranske obale. Prugu je uz veliku pompu otvorio 1976. godine jugoslovenski voฤa Tito, ฤiji je Plavi voz nekada regularno prolazio ovom rutom. Danas voลพnja traje 10 sati, stari vagoni sa ลกest dvokrevetnih pregrada uraฤenih starinskim stilom, sadrลพe samo najneophodniji inventar. Scenografija, sa druge strane, predstavlja bogatu simfoniju najlepลกih prizora. Ovo putovanje koลกta 21,3 evra – detaljno opisuje Levril.
Novinar navodi da Srbija koristi i ฤiriliฤno i latiniฤno pismo naizmeniฤno.
– To znaฤi da su najpotrebnije informacije, kao ukrcavanje na primer, ฤesto na ฤirilici, ลกto na sve dodaje jednu vrstu nesvakidaลกnje misterije. Ja, ipak, znam da voz kreฤe svakoga dana u 9.10 ujutru, i da mi ostaje vremena za prลพena jaja, kafu i topao hleb u restoranu na stanici. Viลกe od 15 godina nakon ruลกenja Slobodana Miloลกeviฤa, Beograd je navikao na turiste. Sunฤano jesenje jutro je i na maloj glavnoj stanici budi se ลพivot. ฤetiri vagona stoje spremna na kolosecima, a izmeฤu njih i krajnjeg odrediลกta na Jadranu stoji im put sa 254 tunela i 435 mostova. Ukrcavam se.
Kako je deset sati koje bi trebalo da provedem u vozu zaista mnogo, odluฤujem da putovanje podelim na tri dela. Najpre putujemo do Uลพica, na jugozapadu Srbije, udaljenim skoro ฤetiri sata od Beograda – piลกe Levril i dodaje: Napuลกtamo prestonicu po rasporedu, pored nagomilanih vozila zaraslih u korov, i u roku od 45 minuta pred nama se ลกire polja, ลกiroka kukuruzna polja, tumaranje koza i zvuk pravoslavne crkve. Ubrzo nakon toga, istoฤnim horizontom, plave se brda u daljini.
Stali smo na lokalnoj stanici. Do polovine jutra delim kupe sa tri starije gospoฤe koje nose cveฤe, koje suย smatrale naลกu jeziฤku barijeru veoma smeลกnom. Moj srpski se svodi na „Zdravo“ i „Hvala“ dok sav njihov engleski staje u „Letโs go!“. Shvatio sam da su sestre i izgleda da ฤe put biti veseliji nego ลกto se oฤekivalo โ posebno u trenutku kada su traลพile da pomiriลกem njihove ruลพe โ onda smo uลกli u Uลพice.
Opisujuฤi ovaj grad, Levril navodi da je osloboฤen od nacista u Drugom svetskom ratu, ali da je tu stao jer odatle postoji kratka autobuska linija koja ide do Zlatibora, tog planinskog odmaraliลกta na „Dinarskim Alpima“.
– Popeo sam se do 1.359 nadmorske visine, do vrha koji zovu ฤuker, i napunio baterije ฤokoladicama iz supermarketa. Kada sam stigao na vrh, bio sam potpuno sam, a vidik se prostirao u svim pravcima, ispunjen jezerima, grebenima i osunฤanim dolinama. Nazad u voz, nastavili smo ka jugu. Ne putujem daleko od crnogorske prestonice Podgorice. Sedmoฤasovno ograniฤenje koje ukljuฤuje najdramatiฤniju topografiju linija. Tuneli su gusti i raskalaลกni – opisuje novinar i dodaje:
– Prolazimo kroz ลกume breza. Zbog nekoliko strmih brda skrenuli smo kratko u Bosnu, a onda se vratili u Srbiju. U kupeu su se smenjivali mladi ljudi pribijeni za ekrane svojih telefona ali i porodice sa velikim prtljagom. Na granici su mi dva crnogorska sluลพbenika lupila peฤat u pasoลก, tako ลกto su ga naslonili na vrata kupea.
Narednih dva sata, polako se spuลกtamo u grad. Na svakoj stanici, ฤuvar sa crvenom kapom odrลพava red, a ฤovek koji lupa po toฤkovima ลกeta pored voza sa ฤekiฤem u ruci, i kucka u svaki trap. U restoranu voza ispunjenog dimom cigareta, ลพedno popodne pretvara se u raskalaลกno veฤe, poลกto su otvorene voฤne rakije. Oblaci iznad vrhova sijaju rozikastom bojom u isparavajuฤoj svetlosti. Podgorica se nazire u mraku. Razgledao sam grad sledeฤeg jutra i primetio da je centar prava pitoma mreลพa prostih zgrada i visokih platana, sa fontanom kao spomenikom nezavisnosti steฤene 2006. godine. Ovo mesto lako moลพe da priraste za srce.
Levril navodi da se Podgorica, koja se od 1946. do 1992. godina zvala Titograd โ nalazi samo sat vremena voลพnje od luฤkog grada Bara. Odatle sledi divni zavrลกni dio puta dok se voz kotrlja pored Skadarskog jezera pre nego ลกto uleti u pojas maslina i primorskih brda. Joลก nekoliko kilometara i izbijamo na Jadran. U starom gradu Bara naลกao sam restoran koji sluลพi hobotnicu na ลพaru i lokalno vino.
Orijent Ekspresu, crkni od muke. Pomislio sam na onog konduktera koji je sve odsutno posmatrao i podigao sam ฤaลกu u njegovo ime. Njemu je verovatno dosta svega toga – zavrลกava reportaลพu Levril, a prenosi Blic.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com