Na danaลกnji dan 1982. godine umro je srpski pisac Mehmed – Meลกa Selimoviฤ, ฤlan Srpske akademije nauka i umetnosti, jedan od najveฤih srpskih knjiลพevnika 20. veka.
ย
Kako je sam otkrio, potomak je srpske porodice Vujoviฤa. Zavrลกio je Filozofski fakultet u Beogradu i do Drugog svetskog rata bio je profesor u gimnaziji u rodnoj Tuzli. Po izlasku iz ustaลกkog logora 1943, otiลกao je u partizane, a posle rata bio je direktor drame Narodnog pozoriลกta u Sarajevu, umetniฤki direktor „Bosna-filma“ i glavni urednik „Svjetlosti“.
Zbog progona kojem su ga podvrgli bosanski politiฤari, preลกao je u Beograd i u njemu ostao do smrti. Roman „Derviลก i smrt“ jedan od najznaฤajnijih u srpskoj literaturi, odlikuje se osobenoลกฤu tretiranja teme, gustinom opservacije ฤovekovog ลพivota u tragiฤnim okolnostima, refleksijama o ljudskoj egzistenciji i – kao i druga Selimoviฤeva dela – unutraลกnjim ฤarom pripovedanja.
Ostala dela: romani „Tiลกina“, „Tvrฤava“, „Magla i mjeseฤina“, „Krug“ (nedovrลกen), zbirke pripovedaka „Prva ฤeta“, „Tuฤa zemlja“, „ฤevojka zlatne kose“, studija „Za i protiv Vuka“, eseji „Pisci, miลกljenja, razgovori“, memoarska proza „Sjeฤanja“, nekoliko filmskih scenarija.
U svojoj knjiziย Prijateljiย Dobrica ฤosiฤย prenosi deoย testimentalnogย pisma Meลกe Selimoviฤaย Srpskoj akademiji nauka i umetnostiย izย 1976. Selimoviฤ piลกe:
„Potiฤem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok knjiลพevno stvaralaลกtvo u Bosni i Hercegovini, kome takoฤe pripadam, smatram samo zaviฤajnim knjiลพevnim centrom, a ne posebnom knjiลพevnoลกฤu srpskohrvatskog knjiลพevnog jezika. Jednako poลกtujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ลกto je odredilo moju liฤnost i moj rad. Svaki pokuลกaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i knjiลพevnostiย Vuka,ย Matavulja,ย Stevana Sremca,ย Borisava Stankoviฤa,ย Petra Koฤiฤa,Ive Andriฤa, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i ฤlanovi ureฤivaฤkog odbora edicije ‘Srpska knjiลพevnost u sto knjiga’, koji su takoฤe ฤlanovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u odeljenju jezika i knjiลพevnosti:ย Mladen Leskovac,ย Duลกan Matiฤ,ย Vojislav ฤuriฤย iย Boลกko Petroviฤ. Nije zato sluฤajno ลกto ovo pismo upuฤujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izriฤitim zahtjevom da se ono smatra punovaลพnim biografskim podatkom.„.
O Meลกi Selimoviฤu zna se gotovo sve. Mi vam prenosimo ono ลกto je, davnih godina, pisao o nama. I ลกto se, sigurni smo, nije promenilo, iako je od tada proลกlo viลกe od pola veka:
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan ลพivot od Zapada; nikuda ne ลพure, jer sam ลพivot ลพuri, ne zanima ih da vide ลกta je iza sutraลกnjeg dana, doฤi ฤe ลกto je odreฤeno, a od njih malo ลกta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da ฤesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakลกe ih je prevariti lijepom rijeฤi; ne liฤe na junake, a najteลพe ih je uplaลกiti prijetnjom; dugo se ne osvrฤu ni na ลกto, svejedno im je ลกto se oko njih deลกava, a onda odjednom sve poฤne da ih se tiฤe, sve isprevrฤu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaฤi, i ne vole da se sjeฤaju niฤeg ลกto se desilo; boje se promjena jer su im ฤesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan ฤovjek makar im ฤinio i dobro.ย
ฤudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, ลพivi i nadom i sevapom i ne znaลก ลกta nadjaฤa i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmeฤu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo ลกto govorim kao o sebi da govorim.ย
Mislio sam nema ko da sluลกa!?! Ima kako nema, sluลกa moja duลกa!!!ย
A mi nismo niฤiji, uvijek smo na nekoj meฤi, uvijek neฤiji miraz. Zar je onda ฤudno ลกto smo siromaลกni? Stoljeฤima mi se traลพimo i prepoznajemo, uskoro neฤemo znati ni tko smo, zaboravljamo veฤ da neลกto i hoฤemo, drugi nam ฤine ฤast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odsluลพimo, najtuลพniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuฤe ne moลพemo da primimo, otkinuti a ne prihvaฤeni, strani svakome i onima ฤiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. ลฝivimo na razmeฤi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.ย
ล ta smo onda mi? Lude? Nesreฤnici? Najzamrลกeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu ลกalu kao s nama. Do juฤer smo bili ono ลกto ลพelimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni neลกto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne moลพemo viลกe nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaฤeni. Kao rukavac ลกto ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema viลกe toka ni uลกฤa, suviลกe malen da bude jezero, suviลกe velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjeฤanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadniลกtva, neฤemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadrลพavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rjeลกenja. Preziru nas i braฤa i doลกljaci, a mi se branimo ponosom i mrลพnjom. Htjeli smo da se saฤuvamo, a tako smo se izgubili, da viลกe ne znamo ni ลกta smo. Nesreฤa je ลกto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i neฤemo iz nje. A sve se plaฤa, pa i ova ljubav.ย
Zar smo mi sluฤajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznjeลพeni i tvrdi, veseli i tuลพni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se sluฤajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodreฤenosti? Zar bez razloga puลกtamo da ลพivot prelazi preko nas, zar se bez razloga uniลกtavamo, drukฤije nego ฤemail, ali isto tako sigurno. A zaลกto to ฤinimo? Zato ลกto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaฤi da smo poลกteni. A kad smo poลกteni, svaka nam ฤast naลกoj ludosti!ย
Pisci, miลกljenja i razgovori
ย
ย
ย
ย
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com