Kosovo i bombardovanje Jugoslavije od strane NATO-a 1999. godine ne samo da je promenilo svet, veฤ je i kljuฤni momenat nove strateลกke koncepcije starog saveza, koji ovih dana na liturgiji povodom 70 godina svog postojanja pokuลกava da reafirmiลกe centralne oslonce svog postojanja, uz manje-viลกe otvoreno ameriฤko namigivanje Brazilu i Japanu. No, na primeru Kosova iz 1999. godine alijansa je direktno potvrdila da ฤe i ubuduฤe vojno intervenisati i izvan teritorije ฤlanica NATO-a i bez dozvole UN. Neลกto kasnije to je uraฤeno i u Libiji, pri ฤemu je zloupotrebljena rezolucija UN o โnon flaj zoniโ. Dosta ranije to je uraฤeno i u Bosni.
Na Kosovu 1999. godine NATO je napustio istorijsku definiciju samoga sebe kao strogo odbrambene koalicije i insistirao da se vojno zauzme pokrajina jedne drลพave s kojom nije bio u ratu. SR Jugoslavija nije napala nijednu drลพavu ฤlanicu NATO-a, ultimatum oko bombardovanja naลกe zemlje bio je potkrepljen prateฤim zahtevom za pravo slobodnog kretanja i baziranja trupa NATO-a ลกirom Jugoslavije, odnosno aneksom B โsporazumaโ u Rambujeu. Ovo napuลกtanje koncepta poลกtovanja nacionalnog suvereniteta, praฤeno militaristiฤkom diplomatijom, znaฤilo je tada stupanje na scenu novog stila spoljne politike alijanse, koju zapravo pokreฤe unutraลกnja politika i pozivanje na univerzalne moralistiฤke parole.
U meฤuvremenu je u NATO-u, i pored apela za oฤuvanje jedinstva, doลกlo do prvih nesporazuma. Nemaฤka je zatraลพila da svaka buduฤa vojna operacija alijanse prethodno mora da se odobri u Savetu bezbednosti UN. Naravno, Amerikanci su energiฤno protiv toga. Ipak, voditi politiku koja ne priznaje nacionalne granice i nacionalni suverenitet, voditi takvu politiku na trajnoj osnovi, neฤe biti nimalo jednostavno, kako bi to ลพelela da sugeriลกe samozadovoljna retorika jastrebova u Vaลกingtonu.
Jer, oni koji se izruguju istoriji oฤigledno se ne seฤaju da su se pravna doktrina nacionalnog suvereniteta i princip nemeลกanja, uzgred, garantovani poveljom UN, pojavili na kraju katastrofalnog tridesetogodiลกnjeg rata, ne bi li spreฤili da se ponove haranja iz 17. veka, kada je oko 40 odsto stanovniลกtva Centralne Evrope umrlo radi konkurentskih verzija univerzalne istine. Odnosno, kada se jednom proลกiri doktrina univerzalne intervencije i nadmetanje konkurentnih istina, rizikujemo da uฤemo u svet, da se posluลพim reฤima Dลพ. K. ฤestertona, razuzdane vrline.
Najnoviji samit NATO-a, povodom 70 godina postojanja, reafirmisao je princip da se NATO mora angaลพovati svuda gde to treba u svetu, jer, eto, jedini predstavlja ฤuvara reda u gradu, i zato ลกto su njegovi motivi ฤisti. Ovo ne samo da je nespojivo sa predstavom o jednom odbrambenom savezu, veฤ i verovatno sa predstavom o savezu uopลกte.
Tradicionalno uzevลกi, savezi su uvek izraลพavali zajedniฤke nacionalne interese drลพava-ฤlanica. Oni definiลกu neku specijalnu, a ne univerzalnu obavezu. โCasus belliโ je u naฤelu povreda nacionalnih granica saveza ili zemlje koja se smatra od vitalnog interesa za savez. Kada granice jednom prestanu da budu svete, kako ฤe se definisati โcasus belliโ humanitarnih ratova za intervenciju u ime novog proviฤenja?
Buduฤi da oni odraลพavaju jednu univerzalnu, a ne neku posebnu obavezu, trebalo bi, logiฤno, da se izvode uz globalni konsenzus. Meฤutim, ako je NATO podreฤen UN, njegove visoke teลพnje gotovo sigurno ฤe koฤiti rusko-kineski veto. S druge strane, ako NATO insistira na tome da sam odreฤuje univerzalnu legitimnost, naiฤi ฤe na otpor veฤine ostalog sveta.
Nema vaลพnijeg zadatka za alijansu u ovom trenutku od dovoฤenja u sklad retorike njegovih lidera i realistiฤkih opcija. Kosovo je pokazalo da su humanitarne vojne intervencije moguฤe protiv vojno inferiornih, ali da ne dolaze u obzir protiv vojno jakih drลพava, kao ลกto je, na primer, Severna Koreja. Na samitu u Vaลกingtonu joลก jednom je pokuลกano brisanje retoriฤke distinkcije izmeฤu humanitarnih i nacionalnih interesa, ali nije sasvim jasno gde ฤe i iz kojih to humanitarnih pobuda NATO u buduฤnosti projektovati svoju vojnu moฤ. Koje je rizike spreman da preuzme? Koju je cenu spreman da plati? Ako NATO ลพeli da postoji i dalje kao neลกto viลกe od suvenira jednog doba na svom zalasku mora da odgovori kakve su to strateลกke pretnje za svetski poredak, a da to nisu teroristi i pirati u Indijskom okeanu. I kojim ฤe se to politiฤkim promenama NATO opirati iz bezbednosnih razloga?
Evolucija, ili revolucija NATO-a deklarisala je samo delimiฤno nove univerzalne maksime, ali nije uspela da pronaฤe nijednu moguฤnost za njihovu konkretnu primenu, izuzev jedne jedine โ onoga ลกto se dogodilo na Balkanu. Gde smo mi u Srbiji 1999. godine, zapravo, bili probni poligon, ali poligon koji je i Moskvi i Pekingu konaฤno โotvorioโ oฤi. Nadajmo se na vreme…
(Miroslav Lazanski, „Politika“)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com