Kosovo promenilo – i svet i NATO

Kosovo i bombardovanje Jugoslavije od strane NATO-a 1999. godine ne samo da je promenilo svet, veฤ‡ je i kljuฤni momenat nove strateลกke koncepcije starog saveza, koji ovih dana na liturgiji povodom 70 godina svog postojanja pokuลกava da reafirmiลกe centralne oslonce svog postojanja, uz manje-viลกe otvoreno ameriฤko namigivanje Brazilu i Japanu. No, na primeru Kosova iz 1999. godine alijansa je direktno potvrdila da ฤ‡e i ubuduฤ‡e vojno intervenisati i izvan teritorije ฤlanica NATO-a i bez dozvole UN. Neลกto kasnije to je uraฤ‘eno i u Libiji, pri ฤemu je zloupotrebljena rezolucija UN o โ€žnon flaj zoniโ€. Dosta ranije to je uraฤ‘eno i u Bosni.

Na Kosovu 1999. godine NATO je napustio istorijsku definiciju samoga sebe kao strogo odbrambene koalicije i insistirao da se vojno zauzme pokrajina jedne drลพave s kojom nije bio u ratu. SR Jugoslavija nije napala nijednu drลพavu ฤlanicu NATO-a, ultimatum oko bombardovanja naลกe zemlje bio je potkrepljen prateฤ‡im zahtevom za pravo slobodnog kretanja i baziranja trupa NATO-a ลกirom Jugoslavije, odnosno aneksom B โ€žsporazumaโ€ u Rambujeu. Ovo napuลกtanje koncepta poลกtovanja nacionalnog suvereniteta, praฤ‡eno militaristiฤkom diplomatijom, znaฤilo je tada stupanje na scenu novog stila spoljne politike alijanse, koju zapravo pokreฤ‡e unutraลกnja politika i pozivanje na univerzalne moralistiฤke parole.

U meฤ‘uvremenu je u NATO-u, i pored apela za oฤuvanje jedinstva, doลกlo do prvih nesporazuma. Nemaฤka je zatraลพila da svaka buduฤ‡a vojna operacija alijanse prethodno mora da se odobri u Savetu bezbednosti UN. Naravno, Amerikanci su energiฤno protiv toga. Ipak, voditi politiku koja ne priznaje nacionalne granice i nacionalni suverenitet, voditi takvu politiku na trajnoj osnovi, neฤ‡e biti nimalo jednostavno, kako bi to ลพelela da sugeriลกe samozadovoljna retorika jastrebova u Vaลกingtonu.

Jer, oni koji se izruguju istoriji oฤigledno se ne seฤ‡aju da su se pravna doktrina nacionalnog suvereniteta i princip nemeลกanja, uzgred, garantovani poveljom UN, pojavili na kraju katastrofalnog tridesetogodiลกnjeg rata, ne bi li spreฤili da se ponove haranja iz 17. veka, kada je oko 40 odsto stanovniลกtva Centralne Evrope umrlo radi konkurentskih verzija univerzalne istine. Odnosno, kada se jednom proลกiri doktrina univerzalne intervencije i nadmetanje konkurentnih istina, rizikujemo da uฤ‘emo u svet, da se posluลพim reฤima Dลพ. K. ฤŒestertona, razuzdane vrline.

Najnoviji samit NATO-a, povodom 70 godina postojanja, reafirmisao je princip da se NATO mora angaลพovati svuda gde to treba u svetu, jer, eto, jedini predstavlja ฤuvara reda u gradu, i zato ลกto su njegovi motivi ฤisti. Ovo ne samo da je nespojivo sa predstavom o jednom odbrambenom savezu, veฤ‡ i verovatno sa predstavom o savezu uopลกte.

Tradicionalno uzevลกi, savezi su uvek izraลพavali zajedniฤke nacionalne interese drลพava-ฤlanica. Oni definiลกu neku specijalnu, a ne univerzalnu obavezu. โ€žCasus belliโ€ je u naฤelu povreda nacionalnih granica saveza ili zemlje koja se smatra od vitalnog interesa za savez. Kada granice jednom prestanu da budu svete, kako ฤ‡e se definisati โ€žcasus belliโ€ humanitarnih ratova za intervenciju u ime novog proviฤ‘enja?

Buduฤ‡i da oni odraลพavaju jednu univerzalnu, a ne neku posebnu obavezu, trebalo bi, logiฤno, da se izvode uz globalni konsenzus. Meฤ‘utim, ako je NATO podreฤ‘en UN, njegove visoke teลพnje gotovo sigurno ฤ‡e koฤiti rusko-kineski veto. S druge strane, ako NATO insistira na tome da sam odreฤ‘uje univerzalnu legitimnost, naiฤ‡i ฤ‡e na otpor veฤ‡ine ostalog sveta.

Nema vaลพnijeg zadatka za alijansu u ovom trenutku od dovoฤ‘enja u sklad retorike njegovih lidera i realistiฤkih opcija. Kosovo je pokazalo da su humanitarne vojne intervencije moguฤ‡e protiv vojno inferiornih, ali da ne dolaze u obzir protiv vojno jakih drลพava, kao ลกto je, na primer, Severna Koreja. Na samitu u Vaลกingtonu joลก jednom je pokuลกano brisanje retoriฤke distinkcije izmeฤ‘u humanitarnih i nacionalnih interesa, ali nije sasvim jasno gde ฤ‡e i iz kojih to humanitarnih pobuda NATO u buduฤ‡nosti projektovati svoju vojnu moฤ‡. Koje je rizike spreman da preuzme? Koju je cenu spreman da plati? Ako NATO ลพeli da postoji i dalje kao neลกto viลกe od suvenira jednog doba na svom zalasku mora da odgovori kakve su to strateลกke pretnje za svetski poredak, a da to nisu teroristi i pirati u Indijskom okeanu. I kojim ฤ‡e se to politiฤkim promenama NATO opirati iz bezbednosnih razloga?

Evolucija, ili revolucija NATO-a deklarisala je samo delimiฤno nove univerzalne maksime, ali nije uspela da pronaฤ‘e nijednu moguฤ‡nost za njihovu konkretnu primenu, izuzev jedne jedine โ€“ onoga ลกto se dogodilo na Balkanu. Gde smo mi u Srbiji 1999. godine, zapravo, bili probni poligon, ali poligon koji je i Moskvi i Pekingu konaฤno โ€žotvorioโ€ oฤi. Nadajmo se na vreme…

(Miroslav Lazanski, „Politika“)

Pratite Krstaricu na www.krstarica.com