Od trenutka otkrića olupine Titanika 1985. godine, istraživače je mučilo jedno pitanje – gde su nestali svi ljudski ostaci? Na dubini od gotovo četiri kilometra, na površini ogromnih metalnih krhotina, ne može se pronaći nijedan trag tela putnika i članova posade koji su poginuli te kobne noći 1912.
Dubina i pritisak
Na 3.800 metara ispod površine, tlak vode je veći od 380 puta više od atmosferskog. Pod takvim pritiskom, telo se ne samo sabije, već i ubrzano propada, a morske struje i dinamično okruženje dodatno raznose sitne fragmente, čineći svaku moguću lokaciju prekrivenom sedimentom.
Hladnoća i mikroorganizmi
Temperatura vode na toj dubini retko prelazi 2 °C, što usporava truljenje, ali ne i potpuno zaustavlja. Specijalizovane bakterije i ekstremofili uspevaju da razgrade organsku materiju, “pojedu” meka tkiva i ostave samo riboksapate i minerale koji potom ulaze u hemijske reakcije sa gvožđem olupine.
Morski život koji čisti ostatke
Amfipodi, različite vrste crva i sitnih rakova, kao i ostali beskičmenjaci, razaraju sve što mogu da iskoriste kao izvor hrane. U kombinaciji sa hronologijom – više od 110 godina pod vodom – nijedna čestica tela nije ostala netaknuta ili prepoznatljiva.
Korozija metala i rast rustikula
Metal Titanika vremenom se pretvara u rđu i specijalne formacije zvane rustikuli. Ove narandžaste, porozne naslage “gutaju” okolni materijal, uključujući bilo kakve preostale kosti, nestajući zajedno sa svakim sitnim delićem organskog porekla.
Nedostatak svetla i kisika
Bez sunčeve svetlosti i uz minimalan nivo rastvorenog kiseonika, proces razgradnje se odvija na neobičan način – oksidativne bakterije bolje funkcionišu u ovim uslovima, a telo gotovo doslovno “ispari” dok gvožđe olupine polako oksiduje.
Svi ovi faktori zajedno stvaraju tip “bezbednog groblja” u kome ne ostaje ništa za videti. Iako je priča o Titaniku večna misterija, naučnici su sada rasvetlili zašto je ostatke putnika gotovo nemoguće pronaći među šavovima i pukotinama slavne olupine.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com