Onima koji pate od nekog oblika zavisnosti, bilo da se radi o onim najpoznatijim, kao ลกto su narkomanija, alkoholizam, kockanje, ili o onim manje poznatim (zavisnost od ลกopinga, od telenovela, od poruka, interneta, odn. druลกtvenih mreลพa…), ฤesto je teลกko da sebi priznaju da su zavisni, a jedan od naฤina izbegavanja priznanja je i „to ionako svi rade“.
Drugim reฤima, ako to veliki broj ljudi radi, ako je to maltene svakodnevica, onda to i nije zavisnost, zar ne? Nije tako. Zna se koji su simptomi zavisnosti, i bez obzira na to da li takve simptome ima mali ili veliki broj ljudi, to ne menja ฤinjenicu da se tu radi o zavisnosti – a zavisnost u bilo kom obliku je nezdrava. Recimo, zavisnost od cigareta: ฤak i kad bi svi ljudi na planeti puลกili, to i dalje ne bi moglo da pretvori uลพivanje u konsumiranju duvana u neลกto zdravo i poลพeljno (izmeฤu ostalog, masovno bi se umiralo od raka pluฤa i od razliฤitih oboljenja disajnih organa), i to ลกto je puลกenje neลกto ลกto praktikuje kompletna populacija planete samo bi znaฤilo da je kompletna populacija zavisna od cigareta i da time ubija i sebe i ลพivi svet oko sebe.
Neko bi mogao da kaลพe da bi se onda, uslovno, moglo reฤi i da su svi zavisni od disanja. Sad, taฤno je da su svi „zavisni“ od disanja, utoliko ลกto bi umrli kad to ne bi ฤinili, ali se ovde ne radi o bolesti zavisnosti, jer je disanje neophodno za ลพivot, dok cigarete, alkohol, opsesivna kupovina ili slanje na stotine porukaย dnevno to nije.
Koji su simptomi zavisnosti? Neku radnju – koja nije neophodna za ลพivot – obavljate izvestan broj puta dnevno (broj se razlikuje od vrste do vrste zavisnosti), oseฤate veฤe ili manje fiziฤke i/ili psihiฤke tegobe ukoliko tu radnju ne obavljate (to moลพe biti narkomanska ili alkoholiฤarska kriza, a moลพe da bude i oseฤanje uznemirenosti, nespokoja, ne moลพete da se smirite dok to ne obavite, i ubrzo ฤete to morati da obavite ponovo ili ฤete patiti od tegoba), oseฤate snaลพan poriv da tu radnju manje ili viลกe ฤesto obavljate.
Zavisna osoba ฤesto sebi ne priznaje da je zavisna, veฤ „mora da puลกi da ne bi bila nervozna“, „mora da odgleda epizodu omiljene serije da bi videla ลกta je dalje bilo“, i ne prihvata da postoje i drugi naฤini da se njena potreba/problem reลกi (postoje i drugi naฤini za smirivanje nervoze, moลพe i nekoga da pita ลกta se desilo u toj-i-toj epizodi ili da je snimi i pogleda kasnije). Ili, „nije to zavisnost, to postaje svakodnevica“.
Problem s tom „nije zavisnost nego svakodnevica“ teorijom je ลกto to nije ili-ili situacija, jer neลกto moลพe biti i jedno i drugo. Onda govorimo o priliฤno tuลพnoj svakodnevici, kad je veliki broj ljudi zavistan od neฤega ลกto im nije zaista neophodno i nisu spremni da se te zavisnosti odreknu iako su ฤesto svesni da bi im bez nje bilo bolje.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com