Sve je ฤeลกฤa pojava da roditelji svojoj deci kupe mobilni telefon; nije viลกe retko da deca uzrasta mlaฤih razreda osnovne ลกkole stalno nose mobilni. Deca se tome raduju: poลกto veฤina njihovih vrลกnjaka ima mobilni, oseฤala bi se izdvojeno da ga ona nemaju. Pored toga, mobilni ume da bude priliฤno zabavna igraฤkica. Nekada roditelji detetu kupe mobilni na insistiranje samog deteta; ipak, najฤeลกฤi razlog za ovakav roditeljski postupak je to da bi mogli da kontroliลกu dete (roditelji to najฤeลกฤe i sami priznaju), da bi uvek mogli da ga pozovu i provere ลกta radi, gde je i s kim je.
Roditeljska briga je, naravno, sasvim razumljiva. Osim toga, mobilni telefon omoguฤava prezaposlenim roditeljima da budu u kakvom-takvom kontaktu sa detetom ฤak i dok su na poslu. Ipak, oprez! Mobilni telefon nije i ne moลพe biti zamena za pravi kontakt izmeฤu roditelja i dece; nijedan mobilni, ma koliko savrลกen i skup bio, ne moลพe vam omoguฤiti da zagrlite dete i poljubite ga za laku noฤ.
Mobilni moลพe imati veoma negativne efekte na dete, naroฤito ako ga dobije u tako ranom uzrastu. Ne mislimo samo na zraฤenje (joลก uvek se ne zna pouzdano koliko je ลกtetan uticaj mobilnih telefona na zdravlje ljudi), veฤ na psihiฤki razvoj deteta. Polazak u ลกkolu i niลพi razredi osnovne ลกkole jesu veoma vaลพan period u ลพivotu deteta; ono se tad uฤi odreฤenoj dozi samostalnosti, i tome da neke probleme samo reลกava (zbog toga, recimo, nije dobro detetu raditi domaฤe zadatke, bolje je samo mu u poฤetku pomoฤi). Kako ga u tome ometa mobilni?
Deca koja imaju mobilne veoma ฤesto ih koriste kako bi zvala roditelje i pitala ih za sve i svaลกta. S jedne strane, ona imaju oseฤaj sigurnosti da su uvek u kontaktu s roditeljima i prijateljima (nije retka pojava da dete ovog uzrasta samo ลกto se ne zadavi od plaฤa ako mu se mobilni, ne daj boลพe, pokvari, pa mora dan-dva da provede bez njega). S druge strane, upravo zbog tog stalnog kontakta ova deca nemaju nikakvu potrebu da razviju ma kakvu samostalnost – uvek mogu da dobiju uputstva ลกta i kako da rade, ne moraju ฤak ni da razmiลกljaju. Postavlja se pitanje kako ฤe dete koje je na taj naฤin odraslo biti sposobno da donese ikakvu odluku ikad – poslovnu, ljubavnu, ลพivotnu, bilo koju.
Jeste, ลพivimo sumanutim tempom u svetu u kome nas sa svih strana plaลกe raznim strahotama. Normalno je da se roditelji boje za bezbednost svoje dece i da ลพele da su stalno u kontaktu s njima. Ipak, potrebno je savladati taj strah i pustiti dete da se u izvesnoj meri (prikladno svojim godinama) stara samo o sebi, ili ฤe porasti u, recimo, tridesetogodiลกnju bebu koja je po zanimanju hirurg, ali zove mobilnim roditelje (pravnika i ekonomistu) da ih pita za svaki rez koji treba da naฤini.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com