Naลกe permanentno privremene ekonomske teลกkoฤe podseฤaju na malo magare koje na svojim leฤima nosi dve ฤeliฤne blagajne i pet sanduka municije.
Nisam baลก sasvim struฤan, ali mislim da bih mogao da primetim kako kod nas svako novoroฤenฤe doฤe na svet sa dugom od nekoliko hiljada nekih vaลพeฤih novฤanica. Dugujemo novac kome god hoฤete, pa i sebi samima.
Na sednici vlade, kada se raspravlja o godiลกnjem budลพetu, poฤinje se otprilike ovako: „Gospodo, ovogodiลกnji predviฤeni prihodi biฤe pet milijardi. Predviฤeni troลกkovi su sledeฤi: 1. oporavak privrede – sedam milijardi; 2…“ Moram li da nastavim ili da odmah poฤnem da njaฤem kao ono magarence?
Domaฤa ekonomija je bolesna i – ne dobijemo li kakvim ฤudom za susede Holanฤane ili Engleze – ne moลพe je izleฤiti niลกta, osim humora. A mi ga, na svu sreฤu, imamo.
ฤim se nad nama podigne olujni vetar ekonomske krize, kad se ne zna da li drลพavni brod tone ili ne, pa iznad vode viri joลก samo kapetanova glava, ฤuje se njegov glas koji kaลพe: „Uveravam vas da ฤemo za pet godina postiฤi ekonomsku stabilnost, pa nam viลกe neฤe trebati… nikakva… strana… pomoฤ… pomoฤ!… bl-bl-bl…“
ล to se tiฤe nas obiฤnih smrtnika, graฤana i poreskih obveznika, ne preostaje nam niลกta drugo nego da se pridruลพimo kapetanu, to jest njegovoj glavi, dok viri iz vode i pokaลพemo malo preostalog smisla za humor.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com