BEOGRAD: Roman „Pre nego đavo dođe po svoje“ autora Veljka M. Mijuškovića, u izdanju „Službenog glasnika“ predstavljan je danas beogradskoj knjižari „Geca Kon“ u Knez Mihailovoj.
Osim autora romana, na promociji su govorili – Petar V. Arbutina, direktor sektora za izdavanje knjiga kuće „Službeni glasnik“ i Vesna Smil?anić Rangelov, urednica izdanja.
Po profesiji doktor ekonomskih nauka i nastavnik Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, autor Mijušković debituje sa ovom knjigom, a odabrao je ljubavno-politički triler kao odrednicu žanra.
Kako sam priznaje pisac romana, uvek je bio veliki obožavalac krimi literature kao žanra u popularnoj književnosti tako da ih je rado čitao, od legendarne Agate Kristi, preko opusa savremenog italijanskog pisca bestselera Donata Karicija ili do naslova nekog domaćeg autora – Vanje Bulića i Miodraga Majića.
„Imao sam veliku potrebu za pisanjem i nisam odmah znao da će ti biti ovaj roman te tematike. Kada sam krenuo u proces stvaranja priče, koncepta za građu romana, nisam toliko razmišljao kako će publika interpretirati sa te druge strane“, naveo je pisac debitant Mijušković, kome je kulinarstvo velika pasija i ima svoj blog o tome na Instagramu.
Beograd, 1990. godina: dok narastaju i sazrevaju nacionalističke tenzije u svim republikama SFRJ, a zveckanje oružja koje se sve više čuje ne sluti na miran epilog utopije zvane Jugoslavija, serija nesrećnih događaja baciće u dinamičan vrtlog političkih i ličnih komešanja i junake ove priče.
To je okosnica radnje novog romana u velikoj književnoj produkciji izdavačke kuće „Službeni glasnik“.
Autor trilera „Pre nego što je đavo došao po svoje“ otkrio je da je do same ideje za sadržaj romana došao gledajući jednu mini seriju na televiziji sa svojim ocem, na Božić 2020. godine.
„Ta serija me je zapravo samo početno inspirisala da smislim zaplet. Dobro je da sam radio opušteno, bez pritisaka, nisam imao rokove, već sam lagano radio. Odužio sam pisanje, više od dve godine od nastanka ideje, najviše zbog poslovnih obaveza na fakultetu, jer u tim okolnostima ne možete imati uvek kontinuitet u stvaranju“, objasnio je pisac krimića i dodao da je uglavnom pisao u svom domu, a ponekad i u kancelariji i kafiću.
Mijušković smatra da je mnogo lakše pisati o temama koje autor dobro poznaje, o onome što je video i doživeo.
Šta može zaustaviti manijakalni temperament smrtno opasne doktorke psihologije i tatine obožavane ćerke? Da li je jedina uteha emotivno posrnulog i psihički nestabilnog advokata dno kristalne čaše za viski, nada u novu l?ubav ili ubistvo? Koji ulog je spreman da priloži prevejani političar da bi se našao i ostao na vrhu piramide sunca i kada prođu barikade? Sve su to pitanja i nedoumice u prvom romanu novog književnika.
„Govorili su mi da ih knjiga podseća na našu mračnu stvarnost i da ima mnogo negativnih likova. A opet, svi negativci imaju neke pozitivne motive i ciljeve koje žele da ostvare, makar po cenu života“, pojasnio je Mijušković i istakao da uveliko piše svoj drugi roman, i da bi veoma želeo da mu ovo prvo delo bude ekranizovano.
Petar V. Arbutina se prisetio reči čuvenog pisca špijunskih romana Roberta Ladlama („Bornov identitet“, čitav serijal o agentu DŽejsonu Bornu) koji je naveo – „Ako želite da budete zanimljivi, onda morate svaku šestu rečenicu da izokrenete naopačke, da se čitaoci nikada ne opuste tokom čitanja romana, već da stalno nešto novo otkrivaju“.
„U pitanju je veoma slojevit, a i pitak roman. Sam naslov ima dobru nameru, a to je da kazuje kako đavo zaista ipak na kraju dolazi po svoje, te negativne struje. Naši životi su prekratki da bismo stigli da sačekamo tu veliku katarzu koja će se kad tad neminovno desiti“, smatra Arbutina.
Na konstataciju koleginice urednice Vesne Smiljanić Rangelov da je „Službeni glasnik“ ovog puta odstupio od uobičajenih umetničkih književnih dela i napravio iskorak u vidu žanrovskih postulata, Arbutina je rekao kako zna šta je žanrovska, ali da ne zna šta je umetnička književnost.
„Delim književnost na dobru i lošu. Ovde je žanr trilera ili krimića prisutan, a on je uspešan koliko ih sam autor izneverava u svom žanru“, podvukao je Arbutina i naveo da se žanr određuje onda kada se završi pisanje romana.
Tako su, prema njegovim rečima, mastori u izlet žanra trilera bili argentinski pisac Horhe Luis Borhes (1899-1986) i italijanski književnik Umberto Eko (1932-2016).
„Oni su istovremeno uspeli da poštuju i iznevere žanrovsku književnost. Posebno je Umberto Eko sa romanom „Ime ruže“ u tom trileru prikazao društvenu stvarnost, teologiju, antičko nasleđe. Autori nisu uzeli model u želji da onda iznevere žanr, već da jednu objektivizovanu sliku realnosti društva podignu na viši nivo“, rekao je književni kritičar i teoretičar Arbutina.
On je dalje analizirao triler roman od Mijuškovića i primetio da pisac ima potrebu da sve stvari drugačije objasni, i priznaje da nije video odavno autora koji svoje likove uspeva da poveže sa beogradskim nasleđem.
Tako Mijušković predstavlja portret stare beogradske porodice, i tokom rušenja SFRJ, svako od likova želi da se okoristi time u kriminogenoj strukturi, a i u to vreme je i kriminal bio sasvim drugačiji nego danas.
„Korupcija postoji kao aksiološka ravan, prostor gde se oni najsposobniji, odnosno najnemoralniji najbolje snalaze. Položajem i novcem su likovi kupljeni. Zločin se dešava ne bilo gde u nekom manastiru gde svi ćute, već u društvenoj stvarnosti gde niko ne govori šta misli. Autoru nije ideja da se razreši kriminalna zagonetka, ili da saznamo ko je ubica, već da prikaže svoje likove i njihove karakterne patologije“, zaključio je Petar V. Arbutina.
(Tanjug)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com