TIRANA – Srbi i Albanci žive blizu jedni drugima, istorije i sudbine su im isprepletane i neophodno je da zajedno sagledaju na čemu u budućnosti mogu da grade kvalitetnije veze, rekla je danas u Tirani direktorka Tanjuga Branka Đukić.
„Za ono što je prošlo mi nismo odgovorni I ne treba da upiremo prst jedni u druge. Za vreme koje dolazi jesmo. Onoliko koliko nam pripada.
Zato treba da iskoristimo I ovu priliku. Da razgovaramo. U interesu naše dece“, rekla je Đukic na drugom panelu u okviru konferencije „Srbi i Albanci – kojim putem dalje?“ koju zajednički organizuju agencije Tanjug i ATA.
Đukić je podsetila da je pre dva meseca u Beogradu održan prvi razgovor, uz ucešce jednako respektabilnih panelista, kakvi su I danas u Tirani, a na temu mogu li i kako dva najbrojnija naroda na Balkanu da prevaziđu sukobljene interese i međusobno nerazumevanje, u korist vlastite buducnosti, pa i svoje evropske perspektive.
Prema njenim recima, po opštim ocenama, taj razgovor je bio vrlo uspešan, privukao je veliku pažnju medija I šire javnosti i pokazao da je važno razgovarati , da nema I ne treba da bude tabu tema, da stereotipi postoje i sa jedne i sa druge strane, kao i da Kosovo i Metohija nije jedini ugao iz kojeg treba sagledavati naše I sadašnje I buduće odnose.
„Moje uverenje u znacaj, pa cak I neophodnost održavanja ovakvih susreta bilo je posle te konferencije potvrđeno, a ocekivanja od nastavka velika. U Tiranu, danas, dolazim sa još cvršcim uverenjem I stavom da su ovakvi razgovori, direktni razgovori između Srba I Albanaca neophodni“, istakla je direktorka Tanjuga.
Razlog za to je, kako je navela, istraživanje koje je za potrebe Tanjuga uradila agencija Faktor plus na uzorku od po 1.000 ispitanika iz Srbije bez Kosova i iz Albanije – kako Srbi i Albanci vide jedni druge, koliko su im važni medusobni odnosi, i koliko im je važno da se ti odnosi poprave…
Rezultati su, kako je istakla, možda I ocekivani, ali ipak razocaravajući.
Istraživanje, predstavljeno prosle nedelje u Beogradu, pokazalo je da Srbi i Albanci gotovo u jednakom procentu negativno misle jedni o drugima, iako, lično ne poznaju nijednog Albanca odnosno Srbina.
Takođe rezultati pokazuju da i kod Albanaca i kod Srba ne postoji velika zainteresovanosti da se tu nešto promeni, niti uverenje da ce ti odnosi biti bolji u budućnosti, navela je ona.
Ogromna vecina ispitanih ne želi da jedni drugima budu komšije, da stupaju u medusobne brakove, I ne vide nikakve međusobne slicnosti, osim geografske pripadnosti, dodala je Đukić, napominjuci da mlađi i obrazovaniji pokazuju fleksibilnije stavove.
Jedino oko čega se i jedni i drugi slažu je da je i Srbima i Albancima zjednicki cilj Evropska unija, navela je Đukić i ukazala da ako nam je to cilj, a jeste, onda nam je to polazište.
Izrazila je uverenje da ce Svoboda i Petrič to shvatiti kao još jedan argument da se pridružimo EU a panelisti – da puteve dalje saradnje pre svega gledaju iz percepcije ljudi i njihove potrebe.
Iskustvo nas uči da saradnja među narodima ne počiva na ljubavi, nego na interesima, da dobra rešenja traže pragmaticnost, a ne emocije, pa valja imati na umu da su za turizam, trgovinu, sport, kulturu zainteresovani, kako je pokazalo pomenuto istraživanje, I Srbi I Albanci, naglasila je ona.
Đukic je podsetila da je direktorka albanske agencije ATA Armela Krasnići u Beogradu ispričala o poreklu prezimena koje nosi, navodeci da joj je svekar poreklom sa Kosova, da je 14 godina bio u zatvoru i da potom 50 godina nije video svoje rodno mesto i da je sanjao o slobodnom Kosovu.
Krasnići je tada takođe ispričala da njena deca sada mogu da vide selo svoga dede, da se mi za to borimo, da naša deca ne budu podeljena granicama Ili sećanjima, mada se mi i naše porodice ne možemo odreći istorije …
„Htela je, pretpostavljam, da kaže da I njena, licna, priča ima mesto u velikoj prici o istoriji srpsko albanskih odnosa, a nadam se da je imala na umu da jedne neslobode ne mogu biti zamenjene drugim neslobodama“, primetila je Đukić.
„I da se borimo za to da svako može da vidi svoje rodno selo, da u svom selu živi mirno I slobodno… I mislim na sve ljude, I, svakako, na Srbe sa Kosova I Metohije danas“, istakla je Đukic .
Mnogo je ličnih prica na Balkanu, rekla je ona.
Svako ima ličnu, porodičnu pricu i da je njena vezana za Albaniju.
Podsetila je da su njen pradeda i dvojica njegove braće 1914. Presli Albaniju nikada se ne vrativši.
„Ne znam šta bi, da su ostali živi, pricali o albanskim planinama I golgoti koju su prošli, ali u našoj kuci I vecini kuca u Srbiji rec Albanija je bila sinonim za žrtvu, veliko stradanje, još veci podvig, i bila je deo porodicne istorije“, zaključila je Đukić.
Veoma smo blizu, pomešane su nam istorije i sudbine, rekla je Đukic.
„Za ono sto je proslo mi nismo odgovorni i ne treba da upiremo prst jedni u druge. Za vreme koje dolazi jesmo. Onoliko koliko nam pripada“, naglasila je ona.
Zato treba da iskoristimo i ovu priliku, da razgovaramo, u interesu naše budućnosti i budućnosti nase dece, zaključila je Đukić.
(Tanjug)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com