„Paganini iz Vojvodine”, kako zovu Lajka Feliksa, 28. decembra sprema pravi elektronski vatromet za publiku „Mikser hausa”. Tokom razgovora on je ljubazan, nasmejan i – škrt. Reči morate da izvlačite iz njega a i ono što kaže, bude onako – u najkraćem. Jedna do dve rečenice. Sasvim suprotno od načina na koji se izražava kada izađe pred publiku sa citrom ili violinom, violom ili kontrabasom…
Tako teče razgovor sa „Paganinijem iz Vojvodine”, „đavoljim violinistom”, „muzičkim genijem”… kako već zovu Lajka Feliksa.
Muzičkog virtuoza koji će pred Beograđane stati 28. decembra kada će ih u „Mikser hausu” povesti u svoj svet muzike, ovaj put elektronske. Sa citrom i violinom.
Citru je kao devetogodišnji dečak dobio na poklon od majke i tri decenije kasnije ovom instrumentu je posvetio album koji je izuzetno dobro prihvaćen i od publike i od kritike.
– Hteo sam da napravim ploču na kojoj će biti citra i to je – uspelo. Dobro je prošlo. Nisam očekivao da će biti tako – kaže skromno za projekat nazvan „Operentzia” ili „citra parti”, koji je premašio sva očekivanja.
„Citra parti” je postala u pravom smislu reči žurka, i to ne bilo kakva, već događaj koji spaja i prepliće elektronsku muziku, folk, triphop, dauntempo, koji izrazu „muzičko iskustvo” daju jedno posve novo značenje. Ono kojem će 28. decembra prisustvovati poklonici muzičara rođenog u Bačkoj Topoli, koji je svoja prva muzička iskustva stekao upravo svirajući na citri.
O svojoj umetnosti tokom kratkog razgovora za naš list govori kao o poslu, pa priznaje kako nikada nije razmišljao o tome koliko je uspeo i koliko je odskočio na muzičkoj sceni i to ne samo Srbije i Mađarske jer je sve to za njega i dalje – samo posao.
Poslednji put Beograd je posetio tokom leta i tada je nastupio u Barutani, ali sa drugom postavom i drugim programom.
– Bio je to akustičarski nastup. Tada sam svirao sa violom i kontrabasom – kaže, a na naše pitanje da li uz sve ove žičane instrumente koje svira na svoj repertoar uvrsti nekada i gitaru, odgovara:
– Gitara nije za mene. Ne znam, nisam nešto oduševljen tim instrumentom.
Ali, jeste trubačima, sarađivali ste sa orkestrom Bobana Markovića., podsećamo Lajka.
– Radio sam sa Bobanom, ali i to je bio neki eksperiment. Nisam planirao do kraja života da to traje – kaže, a mi, sasvim razumljivo, pitamo a šta je to što planira do kraja života.
Smeje se i umesto odgovora napominje da u ovom trenutku ima pet, šest postava sa kojima sarađuje.
Na naše pitanje kada stiže sa svima da održi probe, da se vidi…, kaže kako to sve i nije toliko teško koliko drugima izgleda.
– Uredio sam život na takav način da uopšte ne jurim. Našao sam pravu meru života. Valjda. Mogu da radim i da vežbam kod kuće i da se izrazim na binama – objašnjava svoj pogled na život umetnik čija je muzika osvojila publiku od Tokija preko Berlina, Amsterdama, Londona, Beča pa sve do Njujorka.
Na naše pitanje misli li da postoji kriza autorstva kako u Evropi tako i kod nas, on odgovor krajnje pojednostavljuje i smešta u tri rečenice:
– Zavisi. Onome kome ne ide za njega kriza postoji, onome kome ide krize nema. Ja sam negde u sredini.
Kako to mislite, pitamo ga a on, opet kratko, pojašnjava:
– Ono što je vrlo naporno i što me ne interesuje ne prihvatam više.
Ipak, ne skriva da je nedavno prihvatio da uradi jedan, kako kaže, albumčić za decu na kojem on svira citru i violinu, pevačica Gabrijela iz Budimpešte peva, a kao tekstopisac se potpisuje u Mađarskoj dosta poznata Erika Bartoš.
– Deci se svidelo. Sav prihod od albuma namenjen je talentovanoj deci iz Vojvodine – kaže skromno.
I dok se sprema da nastupi pred Beograđanima, da u Novoj godini već tradicionalno održi solo koncert na Muzičkoj akademiji u Budimpešti pa potom i koncert uz tamošnji Simfonijski orkestar, Lajko Feliks se odmara. Uz knjige i svoje konje. Onako, kako je on to uredio u svom životu. S pravom merom.
(Snežana Čikarić, Politika)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com