Znate li onu situaciju koju su istoriฤari svojevremeno nazivali masovnom migracijom, a koja je danas poznata pod popularnim nazivom meฤunarodni kongres?
Otprilike jednom godiลกnje – najฤeลกฤe u proleฤe, mada moลพe i tokom zime kao ลกto je to sada sluฤaj – udruลพenja urologa, meteorologa i ekologa, a bogami i jurista sa raznih strana naglo spopadne neodoljiva ลพelja da se negde naฤu i istutnje na sedam dana, a sve o troลกku neke organizacije sponzora ili drลพavne ustanove ili jednostavno na raฤun graฤana.
Pisac ovih redova voli da putuje, ali ne voli obaveze koje nameฤe sam odlazak na kongres. To nije bez razloga.
Pre svega, prva taฤka programa redovno bude gala veฤera sa mnogo piฤa, dobrih ลพelja i dvosatnom pozdravnom besedom onoga koji otvara manifestaciju. Problem je u tome ลกto tog ฤoveka najฤeลกฤe niko i ne sluลกa, jer dok on citira Marksa, gosti obiฤno ne mogu da smetnu sa uma Spensera.
Ipak, vaลพno je da se redosled poลกtuje. Onda kongresi postanu zdrava stvar koju ฤak i doktori preporuฤuju (uostalom, i oni imaju svoje simpozijume). Kongresi usreฤe svakoga – i goste i domaฤine, a zajedno sa njima i lokalne hotele, prodavnice, restorane, da i ne spominjem salone za masaลพu.
U toj bespoลกtednoj igri organizacije jedini gubitnik je onaj koji plaฤa ฤitavu igranku, pojedinac ili organizacija, ali oni su ionako u manjini. Veฤina je na kongresu.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com