Sve u svemu, nema veฤeg veselja od onoga kada otkrijete nekog dalekog roฤaka za koga nikada niste znali, nekog strica ili tetku koji odjednom iskoฤe sa krajnje granฤice ogromnog porodiฤnog stabla. U odnosu na njih, bliska rodbina, sav rod i pomozbog iz naลกe sive svakodnevice – luk su i voda. Jer, oni su takoreฤi deo priznatog, poznatog i neopozivog poretka.
To, meฤutim, nije sluฤaj sa prvima, tim ฤudesnim graniฤnim sluฤajevima kod kojih je najlepลกa njihova pojava poput groma iz vedra neba. Poruka ove priฤe sasvim je jasna. ล to je roฤak siromaลกniji, to mu je pamฤenje bogatije. No, da neko ne pomisli kako sam ja neviฤeni namฤor, odmah ฤu reฤi da ja inaฤe veoma volim daleke roฤake. Mada je pomalo napeto kada vam se neko nenadano pojavi na vratima i saopลกti: „Ja sam taj i taj, sin te i te, koja se udala za tog i tog.“ Intrigantno.
Problem prve vrste nastaje onda kada se neko od starijih ฤlanova porodice zaista opseti tog neznanog roฤaka. Problem druge vrste nastaje onda kada spadate u mlaฤe ฤlanove porodice, kao ลกto je to sluฤaj sa piscem ovog ฤlanka. Tako mene dva puta godiลกnje pitaju: „Jesi li iลกao da posetiลก tetka Svetlanu?“ Na to pitanje ja dva puta godiลกnje odgovaram da joลก nisam, ali da planiram. Nije da imam neลกto protiv tetka Svetlane, osim ลกto mi ona i nije tetka, nego zapravo baba tetka, i ลกto ลพivi na sasvim drugom kraju grada u koji zalazim skoro pa nikad, i ลกto ima osamdeset devet godina, i ลกto je jedna ฤangrizava babetina.
Kada se konaฤno odvaลพim i odem joj u posetu, susreฤem se sa njenom podomanijom – specifiฤnom vrstom ludila koja se ispoljava u preฤistim podnim ploฤicama. Uฤem tako u njen stan i – ni makac. Lepo osetim neki strah. Najradije bih levitirao kada bih nekako mogao. Posle obaveznih pitanja jesu li mi dovoljno ฤiste cipele, prelazimo na razgovor o maฤki koja je pre nekoliko godina preminula od starosti, a koja je najviลกe volela da se izleลพava baลก na toj fotelji na kojoj ja sedim. To mi govori i kada stojim. Pogledam i maฤkinu sliku sa duลพnim poลกtovanjem. Rep. Brkovi. Maฤka. Meni su, inaฤe, draลพi psi. „Mnogo te je volela, Petre“, kaลพe tetka. „Viลกe nego bilo koga na svetu.“ ล teta ลกto nisam imao priliku da je upoznam, ลกteta ลกto nisam Petar. Jesam li vam veฤ spomenuo da tetka ima skoro ceo vek iza sebe?
Pre neki dan doneo sam odluku. Prekopaฤu sve porodiฤne korene ne bih li pronaลกao nekog dalekog roฤaka samo za sebe. Neลกto mi govori da ฤu se uputiti pravo u Pariz, gde ฤu se jecajuฤi obesiti oko vrata baronu Rotลกildu. Samo se nadam da me neฤe nogom u zadnjicu ispraลกiti niz stepenice. Pa rod smo, majku mu.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com