Ponekad nam sopstveni ลพivot liฤi na lutkarsko pozoriลกte. Dobra uveลพbanost predstave zavisi iskljuฤivo od toga koliko se mi sami veลกto snalazimo viseฤi na koncu koji pokreฤe… Ko? Tu se uvek sapletemo. Ko ga pokreฤe? Opลกti ritam, taฤnije, neopisiva brzina naลกeg vremena, odgovornost prema autoritetima ili, u krajnjoj liniji, ลพivot koji smo sami odabrali? U svakome od nas postoji taj snaลพan poriv da iskoฤimo iz uhodanog ritma ลพivota i da na odreฤeno vreme ลพivimo neลกto sasvim drugo.
Za savremene muลกkarce, zaglavljene u svakodnevnom rasporedu, imperativu da uvek savrลกeno izgledaju, dobroj zaradi – koja se podrazumeva, svaka sitnica moลพe da predstavlja osveลพenje, pokuลกaj uลพivanja, "vaฤenje" iz depresije. Kratkotrajno, naravno. Uvek se traga za nekim vremenom koje ฤe biti posveฤeno potpunoj samoobnovi, relaksaciji, detoksikaciji, uลพivanciji, energizaciji… To nema veze s godiลกnjim dobima, to ima veze s potrebama. A potreba za odmorom je stalna. Onda nije ni ฤudo ลกto kada doฤe do trenutnog zastoja u obavezama, u poฤetku, prvih nekoliko dana, ne moลพemo ni da znamo ลกta nas je snaลกlo. Nije nimalo jednostavno iz potpunog ubrzanja preฤi u mirniji ritam, taฤnije, ritam koji sami kreiramo.
Konaฤno je neลกto sto posto u naลกim rukama. Meฤutim, umesto da budemo poletni, ฤesto se oseฤamo potpuno dezorijentisano. Nema sata koji zvoni, nema pravila oblaฤenja koja moraju da se poลกtuju, nema potrebe da se bilo kud ลพuri. Hodamo poput maฤke na usijanom limenom krovu, zbunjeni kompletnim odustvom obaveza. To je zaista fenomen. Kao kada zapoฤinjemo ljubavnu vezu. Ma koliko nam sve to prijalo, uvek pomalo ฤeznemo za slobodom od koje, barem delom, moramo da se oprostimo. A kada se posle godinu ili dve raziฤemo, uplaลกeni smo od naลกe stare slobode koja nam se vraฤa. Odjednom smo suoฤeni s prazninom.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com