Beograd je mirisao, pa, recimo, na sebe. Kao i uvek. Nisam baลก siguran kakav je to miris, ali je svakako specifiฤan, jedinstven i prepoznatljiv. Ima u njemu svega, pogotovo u kasnu jesen i rano proleฤe. Naฤe se, onako pomeลกano i nabacano preko reda, od svega po malo. Ima tu trunke lipe ฤija se aroma ne gubi nikada, malo trulog liลกฤa, mirisne linije dve reke i topola oko njih, garavi trag dizela, lelujavi i nevidljivi oblaฤiฤ parfema koji kao verno kuฤe prati neke gradske lepotice, mekani vonj ฤumura na kome cvrฤi meso, dodatak iz otvorenih kontejnera i rezak trag oลกtre koลกave koja se stuลกti sa Karpata i sjedini sve na ลกta naiฤe u ovom gradu. Kada se to spoji dobijete ono ลกto se zove miris Beograda i koji najbolje oseฤaju oni koji su dugo van njega.
Deลกavalo mi se da u nekim drugim gradovima u deliฤu sekunde osetim neลกto ลกto liฤi na njega i da me on kao na vrteลกci vrati u neko drugo vreme i na neka poznata mesta. Najฤeลกฤe je to bila samo varka, prolazna i laลพljiva, nakon koje ฤovek ostane zamiลกljen bez nekog pravog razloga. Puno puta sam se trudio dok sam bio daleko od njega, da vratim u seฤanje njegov miris i da ga osetim ponovo, ali mi nikada nije uspelo. Jednostavno, on ne moลพe da se spakuje u memoriju i ponese sa sobom. Moลพe da se oseti samo kada se zakoraฤi u njega, pogotovo u prvim danima nakon dugog odsustva. Tada opija, grli, zanosi i zavodi, sa blagim prebacivanjem i koketnoลกฤu koja govori da je svestan svoje jedinstvenosti.
„Ma ลกta kaลพeลก? Miriลกe ti Beograd? Keve ti? Pa ti si totalno odlepio, jebeลก mi sve. Ovde, brate,ย smrdi kao u buvari. Smrdi na raspad i truleลพ. Smrdi na sirotinju i muku. Kakav tvoj miris, kakvi bakraฤi. Nemoj da me zajebavaลก, molim te.“
Mrki je bio ljut na mene i nije to krio. Moja, po njemu, sasvim suluda ideja da se vratim zauvek u svoju zemlju, nije mu bila jasna i mislio je da sam tu odluku doneo u nastupu neobjaลกnjivog ludila koje, verovatno, s vremena na vreme hvata svakog emigranta. Gunฤao je bez prestanka i vrteo glavom u neverici.
„A, ลกta, Toronto ti smrdi je l da?“.
„Ma, ne. Toronto predivno miriลกe. Na sveลพe oprano rublje, tek skuvanu kafu i vruฤe pecivo. Sjajno je tamo, veruj mi. Najbolji grad na svetu. Oboลพavam ga.“
Gledao me je u neverici, ลกiriom otvorenih usta dok mu je cigareta dogorevala u pepeljari.
„ล ta si ti, jebote? Irski seter, Kratkodlaki ptiฤar, Transilvanski goniฤ?ย Kao, ideลก po svetu i njuลกkaลก okolo. Kad ti se neki miris dopadne, onda zapiลกaลก teritoriju i napraviลก leglo. Je l to kod tebe tako funkcioniลกe?“
Zabavljala me je njegova ljutnja i nemirenje sa mojom odlukom, jer sam znao da mi Mrki ลพeli samo dobro i da je iskreno zabrinut za mene. Uostalom, on je bio jedini koji me je ispratio onog proleฤa ’95. kada sam otiลกao iz zemlje. Proveli smo tu noฤ obilazeฤi kafane u „Bermudskom trouglu“, a kada se sve zatvorilo zavrลกili u „Klubu knjiลพevnika“, odakle smo, zorom, otiลกli pravo na aerodrom. Dok smo ฤekali da se ukrcam na avion za Amsterdam, Mrki je, iznenada, stegao moju ruku i nespretno je prodrmao.
„Ajde sad i ne okreฤi se sine. Trฤi, trฤi prema ลกumi. Don’t look back my son. Bar se ti spasi. I, sluลกaj: Nemoj da ti padne na pamet da se vraฤaลก. Makar tamo sekire padale. Jel jasno?“
Viฤali smo se, naravno, uvek za vreme mojih retkih dolazaka, provodili vreme zajedno i uglavnom pili, obilazeฤi neka naลกa stara mesta, kojih je, sa svakim ย dolaskom, bilo sve manje. Nikada me nije pitao kako mi je tamo, jer je bio ubeฤen da gore od ovoga sasvim sigurno ne moลพe biti. Jedino je, ponekad, nakon puno piฤa, ponavljao: „Eto, bar si se ti spasio.“ Malo je priฤao o svom ลพivotu. Znao sam samo da radi u staroj firmi, gde smo obojica poฤeli, da mu je ลพena godinama bez posla i da teลกko sastavlja kraj s krajem.
„Dobro, kad te proฤe ovo ludilo, kad se izduvaลก ovde po gradu, ja ฤu, lepo, opet da te uzmem za ruku i ispratim na aerodrom. Moลพda i poฤem s tobom do pola puta, ฤisto da budem siguran da se neฤeลก vratiti i da mi viลกe ne prosipaลก te gluposti o mirisu Beograda i ostala sranja. Pazi, boga ti. ฤovek se loลพi na dizel i ฤumur. Mislim, stvarno si skrenuo. Da nisi, moลพda, poฤeo i pesme da piลกeลก?“
„Mrki, kako ne kapiraลก? Ovo nije racionalna odluka. Ovo je stvar emocije. Protiv toga ne moลพeลก da se boriลก.“
Uvukao je glavu meฤu ramena, zaฤkiljio na jedno oko i duboko povukao dim.
„Emocije? Da nisi malo mator za tako neลกto, druลพe? Vidiลก, to ลกto ti pominjeลก, u ovoj zemlji viลกe ne postoji. Umrlo je odavno. Sada postoji samo interes, goli interes i borba za opstanak. Kad budeลก proveo malo vremena ovde videฤeลก kako je dลพungla deฤje obdaniลกte za Srbiju. Ne postoji viลกe ni brat ni prijatelj, ni rod, ni pomoz bog. Sve se svelo na golo preลพivljavanje. Najbliลพi ฤe te prodati za sto evra. Ma, kakvi, to je velika cifra. Pustiฤe te niz vodu za par piฤa i paklu cigara.“
„Misliลก da ja to ne znam? Misliลก da ne pratim ลกta se ovde deลกava i kakva je situacija?“
„Pratiลก? Naravno da pratiลก. Ali preko interneta, burazeru. On line. Doฤeลก lepo s posla, parkiraลก svoj ลกevrolet u garaลพu pored svoje udobne kuฤice, raskomotiลก se u dnevnoj sobi, sipaลก viski i kreneลก da ลกaraลก po netu. Kao, daj malo da vidim ลกta se deลกava u staroj dobroj Srbiji. Onda se malo iลกฤuฤavaลก, cokฤeลก, vrtiลก glavom iย ne moลพeลก da verujeลก kako se niลกta nije promenilo i kako mamlazi uvek zauzmu ฤelne pozicije. Ali, vidiลก u ฤemu je razlika prijatelju: Tebe to ne dotiฤe. Ne utiฤe na tvoj ลพivot, ne moลพe da te tangira, osim, kako ti voliลก da kaลพeลก, emocionalno. Ali, kad podigneลก glavu sa ekrana, ti ne vidiลก jad i bedu. Ne oseฤaลก je na svojoj koลพi. Gledaลก u lepo ureฤen travnjak u svom dvoriลกtu, udobno nameลกtenu kuฤu, sigurnost koja te okruลพuje i znaลก da moลพeลก mirno da ฤekaลก sledeฤi dan, mesec ili godinu. Ne razmiลกljaลก da li ฤeลก detetu moฤi da kupiลก zimsku jaknu, da platiลก struju ili da imaลก sutra za hranu.
E, u tome je razlika izmeฤu tebe i nas ovde. Nemoj, molim te, samo da mi priฤaลก kako ti saoseฤaลก sa naลกim bolom i kako i tebe to pogaฤa. Znaลก koiko sam njih oterao u pizdu materinu za vreme bombardovanja, kad su mi slali mejlove kako je njima jako teลกko dok gledaju na CNN-u. Ma teraj se, bre. Meni ovde bombe padaju na glavu, a tebi je frka da gledaลก vesti.“
„Dobro, ali da li imaลก predstavu koliko ta „sigurnost“ koลกta? Ti misliลก da tamo stvarno teku med i mleko? Misliลก da dobar auto i pun friลพider mogu da ispune ฤoveka? Dobro, nekog verovatno i mogu, ali ti me bar poznajeลก. Znaลก koliko mi nedostaje ovakvo sedenje u kafani i druลพenje, koliko mi nedostaju neke obiฤne stvari koje ฤine ลพivot. Nemamo baลก joลก mnogo vremena na raspolaganju, druลพe. Ne mogu viลกe da im darujem sebe u zamenu za povoljne kredite, rad od ponedeljka do petka i prazne vikende. Da ti ne priฤam o dosadi. Ne moลพeลก da zamisliลก tu koliฤinu dosade koja me pritiska.“
„E, ako je to u pitanju, onda ti mogu reฤi da si doลกao na pravo mesto. Ovde ti sigurno neฤe biti dosadno. To ti garantujem. Samo, ne znam ลกta ฤeลก da radiลก sa tom koliฤinom interesantnih stvari koje ฤe ti se deลกavati u ljubljenoj domovini. Pogledaj malo oko sebe. Osvrni se. Pogledaj te izgubljene face koje bleje u prazno i cevฤe jedno piฤe satima. Koliko dugo sedimo ovde? Da li si video ili ฤuo da se neko nasmejao? Da li si na ulici video nekog nasmejanog i veselog ฤoveka? Teลกko burazeru, smeh viลกe ne stanuje ovde. Pomiri se s tim.“
Mrki je bio u pravu i to nisam mogao da poreknem. Beograd koji sam ostavio i ovaj koji sam zatekao teลกko da imaju iลกta zajedniฤko. ฤak i onda u onom ludilu devedesetih, oseฤala se neka nada, neki optimizam da ฤe ono ลกto nas je zadesilo jednog dana proฤi i da ฤemo se vratiti normalnom ลพivotu. Veฤina je verovala da je sve privremeno i da bolji dani moraju doฤi kad-tad. Mi koji smo znali ili oseฤali da se to neฤe dogoditi, bar za naลกih ลพivota, spakovali smo uspomene u kofere i otiลกli. Bio je to jedini ispravni i pravi potez u tom trenutku. Trebalo je za to hrabrosti i odluฤnosti. Odluฤnosti da se raskrsti sa starim ลพivotom i da se od nule poฤne sasvim nov, negde na drugom kraju sveta, meฤu tuฤim ljudima i drugaฤijim navikama.
Trebalo je mnogo snage, mnogo samouverenosti i mnogo reลกenosti da se nanovo izgradi gnezdo u nekom druลกtvu u kome ฤeลก uvek biti stranac, gde ne postoje prijatelji, roฤaci, ลกkolski drugoviย ili bilo ลกta na ลกta se ฤovek oslanja u svom normalnom okruลพenju. I kako sada, nakon tolikih godina, nakon toliko ลพrtve i odricanja, sada kada veฤ dugo imam mesto u nekom drugom svetu za koje sam se sam izborio i koje mi garantuje mirnije vode, da objasnim Mrkom da sam reลกio da sve to ostavim i vratim se onome od ฤega sam i pobegao. Zemlji koja je potpala pod vlast najgorih mediokriteta i kojoj se ne piลกe niลกta dobro. Zemlji u kojoj su ljudi kao ja nepoลพeljni i odbaฤeni. Kako to da objasnim njemu kada, iskreno, ne mogu baลก da rastumaฤim ni samom sebi?
„To ti je, roฤaฤe, kao da, na primer igraลก za Barselonu. Kapiraลก?“- Nastavljao je Mrki da lamentira nad mojoj sudbinom.
„Muฤio si se na treninzima, dokazivao na svakoj utakmici, igrao za drugi tim i po snegu i po blatu, uklizavao, krio povrede od trenera, stiskao zube i radio kao konj. Konaฤno, krenula te karta, upornost se isplatila i ti ulaziลก u prvi tim. Shvataลก? Poฤinjeลก da igraลก za elitu, za najbolji tim na svetu. Snovi su ti se ostvarili. Prvo ulaziลก sa klupe na po dvadesetak minuta, onda po poluvreme,a potom, bato, eto te u startnoj postavi i viลกe niko ne moลพe da te izgura odatle. Navijaฤi te vole, trener te ceni, premije i lova rastu. Sve kako treba da bude i kako si maลกtao. Meฤutim, ลกta?
Tebi se jednog dana u snu javi miris bureka iz pekare kod Trpkoviฤa, ili neka sliฤna glupost na koju se ti loลพiลก, i ti, lepo, spakujeลก kofere, kaลพeลก ฤao Barseloni i vratiลก se da igraลก za Zvezdaru. Misliลก, sad ฤe mene u Zvezdari da doฤekaju raลกirenih ruku, ipak sam ja igraฤ Barselone, jedva ฤe doฤekati da me vide u svojim redovima. Imam toliko toga da pruลพim, toliko znanja , iskustva… Mogu da im pomognem da uzmu titulu, da zarade velike pare. Je l tako? A, razmiลกljaลก ti dalje, tu su mi ortaci, rodbina, druลกtvo iz kraja, moje kafane, moje ulice, divota. Moji mirisi, ลกto ti reฤe. Mirisi mog detinjstva. Idealno da nastaviลก ลพivot i karijeru.
Jeste, ali u nekom drugom filmu, bato. Ovde bi te na Zvezdari doฤekali kao budalu, pravili bi sprdnju s tobom, nameลกtali te da ti polome koske, izgustirali bi te za par meseci i ลกutnuli napolje. Znaลก zaลกto? Zato ลกto im ne pripadaลก. Nisi iz njihovog ฤopora. Oni to oseฤaju po mirisu. Imaju instikt koji im govori ย da si drugaฤiji, da nisi iz njihovog sveta. Dok si ti igrao pod reflektorima na Nou Kampu, oni su se ovde valjali u blatu, mrzelo ih je da oลกiลกaju travu, krivili su sudbinu za svoje promaลกene ลพivote i karijere.
E, to ti neฤe oprostiti. Nikada. Neฤe ti oprostiti ลกto si neลกto uradio. Neฤe ti oprostiti ลกto si pokazao da imaลก muda i da se pameฤu i upornoลกฤu moลพe uspeti i u belom svetu. A najviลกe ti neฤe oprostiti to ลกto si se vratio meฤu njih. Tu ฤe te saฤekati i dokrajฤiti. To je jaฤe od njih. Uostalom, nemoj da im zameraลก. Svako ko reลกi da iz Barselone preฤe u Zvezdaru moลพe da bude samo jedno.“
„ล ta?“
„Ludak. Lud ฤovek. Ti si, jednostavno, lud.“
Mrki je podigao ruku i pozvao konobara.
„Daj nam joลก dva dupla i jednu lepu, soฤnu kost za mog bulbuderskog goniฤa koji ima razvijeno ฤulo mirisa“.
Lud. Lud ฤovek. Sve mi se ฤini da ฤu ovu konstatciju priliฤno ฤesto sluลกati ili viฤati u oฤima ljudi kako moje vreme u Srbiji bude prolazilo.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com