Horvat: Pozorište će sigurno preživeti tehnološku revoluciju
BEOGRAD – Pozorište će sigurno preživeti sve agresivniju tehnološku revoluciju, uveren je slovenački reditelj Sebastijan Horvat čije je predstava „Ali: strah jede dušu“ večeras na programu Bitef festivala u Luci Beograd.
„Ekrani su svuda oko nas…sve veći broj ekrana. Nekada sam bio zanesen prisustvom tehnologije u pozorištu, a sada mi se gadi da svaka predstava ima mikrofon, vodeo bim., instalacije. U pozorištu će ljudi i dalje prepoznavati ono čega nema u njihovoj neposrednoj okolini. Emocije, važna pitanja, katarza“ kazao je Horvat u intervjuu za Tanjug.
Kazao je i da za njega nema dileme da će najvažnije teme u svetu danas, kao što su ekologija ili politički populizam, migrantske krize i dalje nalaziti mesto u pozorištu budućnosti.
„Budućnost Evrope je totalirazam koji će pod plaštom demokratije dopuštati sve. Političari će sve dopuštati osim upliva u tokove novca. Umetnička kritika nikada nigde nije ugrozila tržište i to je trend koji će bojim se trajno biti prisutan u Evropi sve dok je kapitalizam prisutan kao oblik društvenog uređenja“ kazao je Horvat.
A u predstavi koju će Bitefova publika večeras videti Horvat u scenskoj adaptaciji klasičnog teksta Rajnera Vernera Fazbindera, zadržava izvorni društveni milje i radnju.
Sedamdesete godine 20. veka u Zapadnoj Nemačkoj, slučajni susret i neočekivana ljubav između starije nemačke čistačice, udovice, i mladog marokanskog gastarbajtera, predrasude i neprihvatanje njihove okoline…
Ovaj izbor se pokazuje kao ispravan, jer publika bez problema razvija paralelu s današnjim oblicima ksenofobije, netrpeljivosti prema strancima, migrantima.
Horvat tek na sredini ove ljubavne priče, do tada pretežno ostvarene i srećne, uvodi „treće lice“, ono koje „sreću kvari“, a to je kontekst, društvena stvarnost, odnosno, publika.
Tako u drugom delu predstave gledaoci doslovce i fizički ulaze u izmišljeni svet ljubavnika i iznutra ga, kao nekakav tumor, razaraju.
Kritička i politički angažovana priča ipak se završava srećno, iako ne u potpunosti.
Horvat za Tanjug kaže da pozorište i dalje ima javni uticaj koji se događa na svesnom i nesvesnom planu.
„Svaka delatnost koja se bavi javnim diskursom ima priliku da nešto napravi…Nešto dobro za društvo. Pozorište je dobro mesto da se putem emocija publici predstave važna i opterećujuća društvena pitanja. To nisu okolnosti u kojima čovek pročita nešto u novinama, malo se naljuti na sebe i na druge i krene na spavanje. Dobro pozorište ohrabruje ljude da misle. Zato uprkos svemu verujem da ima smisla ovo što radim“, kazao je Horvat.
Cenjeni reditelj kaže da u prvom delu njegove predstcve sa bezbedne vremenske distance posmatramo dešavanja u Minhenu 1974.
„Sve je to zapravo varka jer smo svi zapravo sada tu i ne bavimo se pogledom u prošlost već u drugom delu predstave gradimo zajedno kuću za glavne protagoniste predstave. Bukvalno zajedno sa publikom gradimo kuću u koju ćemo zajedno ući sa glumcima na sceni“, kazao je Horvat dodajući da u drugom delu publika učestvuje u intimnom činu saosećanja sa sudbinom velikog broja ljudi u današnjem svetu.
(Tanjug)
Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.