Prošlo je više od 60 godina od smrti Svetislava Stefanovića, pesnika, esejiste, dramskog pisca, prevodioca Šekspirovih drama, osnivača i prvog predsednika Jugoslovenskog lektorskog društva, antologičara, vrsnog tumača našeg folklora i poezije. Neknjiževni razlozi odredili su njegovo mesto u istoriji srpske književnosti. Njegovo ime je više od pola veka bilo zabranjeno, a njegovo književno delo predato zaboravu. Optužba protiv Svetislava Stefanovića zasnivala se na činjenici da je kao lekar bio član jedne nemačke komisije koja je istraživala događaje povodom pronalaženja masovnih grobnica u Vinici i Katinskoj šumi. Ne ogrešivši se o lekarsku etiku, Stefanović je od komunista optužen za „klevetanje sovjetske vlasti“. Uhapšen je 1944. godine i posle mesec dana streljan.
Stefanović je prevodio sa engleskog, nemačkog, mađarskog, italijanskog i hebrejskog. Prevodio je Poa, Rosetija, Svenberna, Brauninga, Blejka, Getea. Preveo je u stihovima Solomonovu „Pesmu nad pesmama“. Preveo je i Musolinijevu „Korporativnu državu“, zbog čega je, između ostalog, proglašen za ideologa fašizma i Ljotićevog sledbenika. Tu su i dve antologije, „Antologija“ Laze Kostića, koju je Stefanović uredio i za koju je napisao predgovor i „Nova antologija srpske lirike“ u dve knjige. Međutim, Stefanoviće ljubav prema prevođenju najviše se ispoljavala kada su u pitanju drame Vilijema Šekspira. Pred sam početak drugog svetskog rata, preveo je u sedam zasebnih knjiga Šekspirove komade „Otelo“, „Julije Cezar“, „Magbet“, „Kralj Lir“, „Zimsku bajku“, „Antonija i Kleopatru“ i „Hamleta“. Prevodeći ovu poslednju dramu, Stefanović je pre svega imao u vidu svojstva srpskog jezika, njegovu ritmičko-melodijsku strukturu i metričku mogućnost.
Iz isključivo ideoloških razloga, Stefanovićevi prevodi Šekspira posle Drugog svetskog rata nisu preštampavani, što je bila velika šteta ne samo za našu prevodilačku umetnost nego za srpsku kulturu uopšte.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com