U trendu

Holivud ocrnjuje južnjake jer više ne sme da puca u Indijance

Pisac, reditelj dokumentarnih filmova, autor stripova – Pukovnik Džej Di Vilks ipak je najpoznatiji kao muzičar koji predvodi „Th’ Legendary Shack Shakers” iz američke južnjačke države Kentaki. Ovaj bend, koji se proslavio preplitanjem tradicionalnih žanrova poput kantrija, rokabilija i bluza, pankerskim pristupom i maničnim Vilksovim nastupima, prvi put će u Srbiji svirati večeras, u beogradskom „Dorćol placu”, na drugoj večeri festivala „Bed mjuzik bugalu”.

Smatraju vas jednim od najvećih rok frontmena. Da li održavanje te reputacije ikada osećate kao pritisak?

Na sceni pokušavam da samo idem tamo gde me tok svesti ponese. Sada nastup zasnivam na malim pokretima više nego na složenim ludorijama. Zavisi i od toga koliko je mesto u kojem sviramo veliko i može li publika da vidi moje lice.

Vaši nastupi su posledica posednutosti rokenrol furijama ili postoji veza između njih i vašeg dara za vizuelne umetnosti?

To je kombinacija entuzijazma prema rokenrolu, pseudoreligiozne harizme i artističke teatralnosti. Takođe, i ljubavi prema bizarnostima starih cirkusa, čudnim filmovima i Džeriju Liju Luisu.

Gnjave li vas ikada puristi kako vaša muzika nije dovoljno verna autentičnom starinskom zvuku?

Ponekad to rade mlađi ljudi koji misle da moraju da se ponašaju na izvestan način da bi bili autentično verni starim vremenima, blazirani gradski hipsteri koji izigravaju policiju nad sopstvenim andergraundom. Što više stvarnih oldtajmera srećem, shvatam da je tada bilo manje pravila. Od šezdesetih godina, ljudima u Americi je postalo previše dobro. Sede i previše razmišljaju. Čak i oni iz ruralnih sredina, jer je vođenje farme postalo korporativna stvar. Sada i traktori imaju dži-pi-es i klima-uređaje. „Stari načini” su umrli, pa ih veštački održavaju u životu.

S obzirom na vašu ljubav prema starim vremenima, vaša borba za očuvanje „utvarnih reklama” deluje gotovo simbolično?

Nalik duhovima su izbledeli murali koji oglašavaju propale radnje iz zlatne ere. Sablasno je jer više nikad nećemo videti tu Ameriku porodičnih prodavnica i bezbednih zajednica, s lepšom arhitekturom i bolje napravljenim zgradama. Dekoracije i dizajn su tad bili raskošniji. „Utvarne reklame” su kao tužni, kratki pogledi na naše slavne godine, kao kada te odavno pokojni deda poseti u snu.

Može li i termin „južnjačka gotika”, kako često opisuju i vaše pesme, kriti predrasude prema Jugu kao nečemu zlokobnom i osuđenom na prokletstvo? Kako uspevate da budete kritični prema svom nasleđu, a da ga ne gledate s visine?

Svojstva gotike, koja označava lepotu u groteski, mogu se naći svugde. Holivud ocrnjuje Jug kao mesto Kju-kluks-klana i incestuoznih silovatelja. Upire prstom na „zle Južnjake” jer više ne sme da puca u Indijance. Neko mora da bude loš momak, pa Holivud slika Jug kao paklenu jamu prepunu zlih seljačina. Tu sliku izvoze širom sveta i okreću vas protiv nas. Pokušavam da ograničim štetu tako što priznajem da imamo neke probleme. Ali, Južnjaci nisu monolitniji od bilo koje druge velike demografske grupe. Oni iz Kentakija nisu kao oni sa Floride. Apalači nisu delta Misisipija. I Jug je, kao SAD, lonac za pretapanje rasa i kultura. Ali, ko bi to objasnio Holivudu!

Vaš roman „Loza koja je progutala Jug” bavi se američkim folklorom. Koji američki demon vam je najstrašniji?

Bel Vič. U njenu pećinu u Tenesiju ušao sam zdrav kao konj i izašao bolestan kao pas. Vraški se nadam da se nije zalepila za mene.

(Politika)

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.