U trendu

Jeziva šuma: Deca tamo nestaju bez traga

Na ovom svetu ima mesta koja naizgled kriju zloslutne tajne i mračnu istoriju. Mnoge nerešene misterije ostavljaju neizbežne tragove koji i dalje zbunjuju brojne istraživače. Jedno od takvih lokacija je područje divljine i planina izvan Los Anđelesa u Kaliforniji, koja je bila mesto niz bizarnih nestanaka male dece koja su ostala nerešena do danas. U južnoj Kaliforniji nalaze se planine San Gabrijel i planina Siera Pelona, ​​a u ovoj prostranoj pustinji, nedaleko od urbane džungle u obližnjem Los Anđelesu, leži Nacionalna šuma Angeles. Na površini od 700.176 hektara (2.833,5 km2), šuma obuhvata velike delove zaštićenog zemljišta koji ostaju u izvanredno očuvanom stanju, obzirom na blizinu takvog gusto naseljenog megapolisa kao što je Los Anđeles. Nacionalna šuma Angeles je takođe poznata po zlokobnom nizu događaja koji su se godinama skrivali iza ovog prirodnog sjaja.

U avgustu 1956. godine, 11-godišnja Brenda Hauel posetila je područje iz Severne Karoline kako bi videla svoju sestru i ubrzo počela da se druži sa dečakom iz komšiluka, 13-godišnjim Donaldom Bejkerom. Ujutro 6. avgusta 1956. dvoje dece seli su na svoje bicikle kako bi otišli da istražuju ​​u području San Gabrijel kanjon, blizu Planine Glendora. Kada se deca nisu vratila, pokrenuta je masovna potraga zajedničkim snagama pripadnika policije i mornarice, a i stotine volontera su pretraživali divljinu u potrazi za bilo kakvim znakom, ali nakon nekoliko dana pretraživanja otkrili su samo Brendin bicikl i Donaldovu jaknu u blizini Morisove brane, nekoliko metara udaljeni od mesta gde su ih poslednji put videli. Dva mjeseca kasnije, Donaldov bicikl pronađen je u Osnovnoj školi Glendora, gde je učenik tvrdio da ga je pronašao u šumi nedugo nakon što su nestali. Nisu pronađeni nikakvi dokazi i kao da su jednostavno nestali u vidu magle. Sledeće godine, u proleće 1957.desio se još jedan zastrašujući nestanak na tom području. Dana 23. marta 1957. godine, Eldon Bouman i njegov rođak Gordon Viks, zajedno sa svojom malom decom, najstariji je bio 8-godišnji Tomi Bouman, pešačili su kroz Arojo Seko u Altadeni u Kaliforniji. U jednom trenutku tokom izleta, Tomi je otrčao napred i nestao iz vida, ali kad je ostatak došao do iste te krivine gde je mali Tomi zašao, dečaka nisu videli. Od tada ga niko nije video.

Porodica je u početku pretpostavljala da mora da bude u blizini, zato što je upravo bio tamo, a njihov dom bio je samo oko kilometar udaljen, ali nisu uspeli da ga dozovu i ubrzo su obavestili policiju. Organizovana potraga brzo se približila tom području i smatralo se da Tomi nije mogao da ode daleko, ali kako se pretraživanje oteglo na nedelju dana, koristeći se terenskim osobljem, avionima i jedinicama pasa, nikakav znak Tomija Boumana nisu uspeli da nađu. Dve nedelje nakon neobjašnjivog nestanka, kada je u kuću porodice Bouman stiglo jezivo anonimno pismo tvrdeći da je dečak još uvek živ i u društvu neidentifikovanog odraslog muškarca, a drugo pismo reklo je da živi u Oklahomi, ali nije jasno da li su to pravi tragovi ili ne. Tomi Bouman nikada nije pronađen.

Sljedeće dete koje je nestalo u šumi bio je 6-godišnji Brus Kremen, dok je bio na kampovanju sa velikom grupom od 80 dece i odraslih u Nacionalnoj šumi Angeles. Dana 12. juna 1960. Brus je navodno pešačio sa nekom drugom decom i odraslom osobom oko 300 metara od logora kada se umorio i vratio se da se odmori. Kad je dečak gotovo stigao do kampa, odrasli pratioc se okrenuo da nastavi sa drugim djecom, ali Brus nikad nije stigao do odredišta. Samo nekoliko minuta kasnije grupa je shvatila da je dečko nestao, gotovo odmah su organizovao potragu, a zatim će im se pridružiti policija i volonteri, ali nije pronađen nijedan trag o njemu. Vlasti u to vreme verovale su da se Brus izgubio u šumi, ali niko nije znao sigurno i njegovo telo nikada nije pronađeno.

Ovi slučajevi ostali su kompletne enigme, bez ikakvih novih tragova ili dokaza sve do 6. marta 1970. godine, kada je čovek po imenu Mak Edvards, ušao u policijsku stanicu Los Anđelesa i smireno priznao seksualno zlostavljanje i ubistvo 6 dece između godina 1953. i 1970. godine, a spomenuo je nestalu Brendu Hauel i Donalda Bejkera. Kad je zapanjenoj policiji postalo jasno šta se događa, zamolili su Edvardsa da ih odvede tamo gde je sakrio tela, a on se složio. Međutim, kad ih je doveo na mesto, nije bilo tragova da su tela ikada bila tamo, a tužilaštvo ga neće teretiti za nestanak Brende i Donalda. Uprkos tome, otkriveno je da je Edvards bio serijski zlostavljač dece, a na kraju će biti osuđen za tri ubistva za koje je optužen. Osuđen je na smrt, ali je počinio samoubistvo krajem 1971. godine pre nego što su ga vlasti smaknule. Slučajevi Donalda Bejkera i Brende Hauell nikad nisu rešeni, prenosi Express.

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.