Nedavno je New York Times istraživao važnost Interneta tinejdžerima homoseksualcima u Americi. U tekstu koji su objavili, govori se o 15-godišnjem dečaku po imenu Jeffrey. Pošto je napokon sebi priznao da je gay, Jeffrey je shvatio da sada ne zna šta da radi, nije znao da li ima još homoseksualaca u njegovoj školi ili u malom gradu u kom je živeo.
Jednog dana je jednostavno na kompjuteru otkucao dve reči: „gay“ i „teen“. Iznenada, pred njim se otvorio svet za koji nije ni sanjao da postoji. Bili su tu tekstovi, saveti, chat sobe, razmenjivanje poruka… i, što je najvažnije, na tom istom mestu nalazilo se i na hiljade mladih poput njega. Jeffrey kaže da samo zahvaljujući Internetu nije poludeo. Bilo je to jedino mesto na kome je mogao da se oseća slobodno, da odbaci osećaj izolacije i srama koji su ga svuda pratili. Najvažnije u celoj priči je bilo njegovo saznanje da nije sam.
Starosna granica kada mladi otkrivaju svoje seksualne razlike je smanjena. Tinejdžeri shvataju „ko su“ sredinom srednje škole, što i nije baš pravo vreme za isticanje razlika.
Neki kažu da Internet ipak nije pravo mesto za definisanje seksualnosti. Iako nam se čini da pričamo sa pravim osobama o pravim životnim temama, nikada ne znamo ko je sa druge strane ekrana. Internet nije pouzdano mesto za ovakve stvari jer je to jedan drugačiji svet, svet u kome ljudi ipak nisu od krvi i mesa.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com