Detinjstvo oblikuje svakog čoveka, a situacije koje se dešavaju najmlađima mogu ostaviti trajni uticaj na njih. Nažalost, ovaj uticaj nije uvek dobar, a stručnjaci često govore o tome.
Psiholozi ističu da odrasli koji dolaze na terapiju najčešće pominju tri emocionalne traume iz detinjstva:
1. Zanemareni od roditelja
Odrasli na terapiji se često žale na uticaj emocionalnog zanemarivanja od strane roditelja kao dece na njihove živote. Neke starije generacije su čvrsto verovale da decu treba gledati, a ne slušati, odnosno da je njihov posao da obezbede bezbednost mališana, a dečje iskazivanje emocija nije dobrodošlo. Štaviše, ponekad se kažnjavalo, a smeh i suze su bili veoma ograničeni u kući.
Najviše štete, kaže klinički psiholog dr Suzan Pazak, naneli su oni roditelji koji nisu bili uključeni u vaspitanje svoje dece, a posebno oni koji nisu pokazivali interesovanje za njih, niti su im ljubav iskazivali verbalno ili svojim ponašanjem. Ovo zanemarivanje, kaže ona, dovelo je do toga da se ova deca, čak i kao odrasli, osećaju posramljeno, bezvredno i nedovoljno dobro.
Zbog toga im je potrebna terapija da nauče da cene sebe, ali i da se oslobode osećanja razočaranja i besa zbog zanemarivanja roditelja.
2. Opterećeni su previše obaveza
Psiholog Patriša O’Gorman, specijalizovana za traumu, ističe da je najčešća stvar o kojoj razgovara sa ljudima na terapiji njihovo detinjstvo. A kada je reč o stvarima koje ih brinu od detinjstva, najčešće su one da su morali prerano da odrastu jer im je nametnuto previše obaveza, prenosi YourTango.
To su deca koja su u vrlo ranom uzrastu dobila previše obaveza kod kuće, a to su najčešće obaveze koje obavljaju roditelji u drugim domovima. Psiholog objašnjava da je to mnogo više od kućnih poslova, već nivo odgovornosti koji podrazumeva da je dete preopterećeno jer nema osećaj izbora, i od njega se traži da radi stvari koje prevazilaze njegove mogućnosti.
Ove odgovornosti stvaraju unutrašnji nemir i stres kod deteta, što dovodi do ozlojeđenosti kod odrasle osobe, koja nastavlja ovaj obrazac u svojim odnosima. Na primer, deca koja su u detinjstvu imala previše nametnutih obaveza mogu, kada odrastu, biti privučena partnerima o kojima moraju da brinu, što dodatno podstiče ogorčenost i anksioznost.
3. Nisu se osećali dovoljno dobro zbog svojih roditelja
Stručnjak za kreativnost i odnose Keti Ramsperger kaže da se njeni klijenti često osećaju frustrirano kada ne mogu da završe umetnički projekat jer su im roditelji usadili ideju da nisu dovoljno dobri u onome što vole da rade. Neki roditelji su preterano kritični prema svom detetu i njegovim umetničkim sklonostima, a ima i onih koji su prirodno kritični i svoje frustracije izbacuju na svoju decu.
„Redovno čujem stvari poput: ‘Mislio je da ništa ne mogu da uradim kako treba’ ili ‘Ne mogu da pišem, mama mi je to stalno govorila’, ali i ‘Roditelji su mi rekli da ne pišem (ili da crtam, pevam) jer u tome nema para'“.
Ramsperger upozorava da ako roditelj detetu pošalje poruku da ne može ništa sam, priskoči u pomoć i prati svaki korak, grešku ili lošu ocenu, ono nikada neće naučiti kako da uči iz grešaka, da komunicira, niti da se bori za sebe.
Sve to dovodi do toga da čovek sumnja u sebe, što dovodi do toga da ne razume ko je zapravo i šta želi u životu. Greške pomažu u izgradnji uspeha i samopouzdanja, a stalne kritike i „helikopterski“ roditelji ne dozvoljavaju deci da vide šta mogu dobro ili kako da urade. Shodno tome, preterana kontrola dece može biti uzrok anksioznosti kod uznemirenih mališana ili depresije kod onih koji ne žele ni da pokušaju nešto iz straha od neuspeha.
(Story.hr)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com